Tus ”Treneri se moraju školovati uz mentore, akademski sport je naša realnost”

Prošla su tri desetljeća od njegovog dolaska u Cibonu gdje je počeo njegov ozbiljniji trenerski put. Od zagrebačkih klubova vodio je seniore Hermes Analitice u njihovoj najboljoj sezoni u povijesti, radio s mlađim kategorijama Zagreba, Cibone, Cedevite i Dubrave. Josip Tus je završio Kineziološki fakultet s usmjerenjem trenera i danas ističe koliko je važno školovanje trenera za boljitak naše košarke…

”Ono što lokalna zajednica treba omogućiti su sredstva za trenere mlađih kategorija, njhovo školovanje te mogućnost razvoja i napretka. Znači vrijeme i strpljenje. I tu moraju raditi školovani treneri, a ne ljudi koji nemaju adekvatna znanja za to zanimanje. U praksi što je igrač bio jačeg rejtinga njegov prirodni egoizam i želja za nadmatanjem i dominacijom je veća. Samim tim dolazi u sukob da svoj ego podredi egu određene momčadi. Sada moraju voditi igrače, a ne sebe jer kao igrači vode sebe i onda postanu egoistični. Tu je kasnije jako teško pomiriti vlastiti egoizam i strpljivost u radu s momčadi. Nije jednostavno nakon vrhunske igračke karijere biti kvalitetan trener i treba ti dosta vremena, strpljenja i rada s iskusnim ljudima. Moje mišljenje je da igrači ukoliko imaju trenerske ambicije još za vrijeme igranja trebaju se početi školovati za trenera i imati svog mentora. Imamo primjer Dražena Anzulovića koji je u Ciboni dvije ili tri godine radio sa Slavkom Trninićem na nivou omladinskog pogona i kasnije počeo samostalni rad od Zagreba gdje je imao vrhunsku sezonu pa do eminentnih klubova.”..ističe Tus koji nije imao zapaženu igračku karijeru

”Košarku sam igrao samo za vrijeme studentskih dana i to u KK Medveščak koji je tada igrao u Hrvatskoj ligi. Nisam se bavio košarkom kroz omladinski pogon tako da tu svoju igračku komponentnu i nemam potrebe previše isticati. Kao dijete bavio sam se nogometom i atletikom, ali košarka je imala strukturu kretanja i događanja na terenu koja me privukla, ali nisam znao da ću biti košarkaški trener. Jednostavno kroz fakultet se iskristaliziralo da me to najviše zanima i osjetio sam da tu mogu stvaralački nešto napraviti. Radio sam u tadašnjoj Lokomotivi kroz školu košarke i ostale selekcije, a imao sam sreću doći u Cibonu preko Mladena Starčevića za pomoćnog trenera kadetske selekcije. Radio sam i u jednoj školi košarke i pratio rad omladinskog pogona u kojem je Srećko Medvedec bio voditelj”..počinje svoju priču u Ciboni u koju je stigao 1990.godine

”Pratio sam generaciju 1973. godište sa Markom Šamanićem ili Nikolom Radulović, a ja sam kao pomoćni trener radio sa 1974.godištem gdje su bili Rimac, Kalamiza, Skelin i drugi. Imali smo veliki obujam rada što je bila i ostavština škole bivše države gdje se traniralo puno pogotovo s igračima koji su bili u stacionaru, ali u gradu Zagrebu. Tada se radilo 6 do 8 sati dnevno i tada je ipak institut Cibone bio daleko jači jer je jedan profesionalizam u ranoj dobi bio naglašen.”

Iako je radio s kadetima kao trener nije sudjelovao na završnicama prvenstva bivše države, a poseban dojam na njega je ostavio Mladen Starčević  ” On mi je što se kaže otvorio oči i postavio neke konture razmišljanja na koji način treba raditi taj posao. Iako smo mi isto godište pa mi je teško za Mikija reći da mi je mentor, ali idejni mentor svakako je. On je tada bio avangarda, a kasnije je njegov životni put to i pokazao”.

Dobro se sjeća i jednog gostovanja juniorske reprezentacije bivše države ”Bila je to posljednja juniorska reprezentacija bivše države koja je pod vodstvom Duška Vujoševića došla u ljetnom periodu na jedan pozivni kamp gdje su bili igrači iz Hrvatske, Slovenije i dijelom BiH. To je bilo prvi puta da sam Vujoševića vidio na parketu s kojim nažalost nikada nisam radio ali sjećam se tog njegovog načina vođenja koji mi je ostao u sjećanju.”

Nakon Cibone svoj trenerski put na poziv pokojnog Boška Božića Pepsija nastavio je u Zagrebu

”Otišao sam iz Cibone jer sam jednostavno želio novi izazov. Zagreb je tada bio drugi klub u gradu i kod Pepsija mi se otvorila pozicija da radim kao trener juniorske selekcije. Bez obzira što je to bila ratna godina i što nismo radili u jednom dijelu mogu reći da smo uspjeli oformiti omladinski pogon kluba s nekim postulatima koji su kasnije razvili Dimitrios Itoudis i  Igor Jukić, a pogotovo Andrej Tesla s jednim obuhvatnim pristupim, skautiranjem i dovođenjem igrača. Bila je to generacija koja je osvojila drugo mjesto na prvom PH za juniore s jednim Predragom Đurkovićem koji je otišao u SAD, pa Damirom Milačićem koji je bio dvije godine mlađi i već tada je bio prvi organizator igre juniorske momčadi što je naravno bio i u kadetima. Dosta igrača se opredjelilo na školovanje jer je tada i seniorska momčad Zagreba imala veliku kvalitetu. U tom finalu protiv Cibone u Poreču imali smo puno motiva, a jedan od njih je bio da nam je Cibona mjesec dana prije prvenstva uzela Ivu Josipovića i to je bio period kada su mnogi igrači dolazili u Zagreb zbog ratnih događanja u njihovom gradu tako su kod nas bili igrači iz Vinkovaca. U Zagrebu je bilo i nekoliko igrača koji su u toku sezone selekcijski otpadali u Ciboni pa su se i oni htjeli dokazati. Došli smo do finala preko Šibenika i Zadra, ali Cibona je bila momčad koja je tada igrala sa Šamanićem, Radulovićem, Rimcem, Kalamizom.”

Finale juniorskog PH 1992.godine
Cibona – Zagreb 110:93 (61-37)
Poreč, 3. srpnja 1992. – Dvorana Veli Jože, gledatelja 200 Suci: Dubravko Muhvić (Karlovac), Srđan Dožai (Split)
Cibona: Goran Kalamiza 20, Joško Višnjić, Slaven Rimac 33, Marko Šamanić 25, Marin Mindoljević 2, Mate Skelin 7, Đenan Idriz 5, Ivan Sunara, Ivo Josipović 4, Nikola Radulović 10, Ivan Grgat 4, Zoran Antić; Trener: Srećko Medvedec
Zagreb: Darko Mühl, Roko Bobanović, Darko Srdić 25, Igor Popović, Zoran Brusač 4, Mario Komarec 4, Damir Milačić 4, Predrag Đurković 31, Robert Dakić 1, Tonko Buterin 8, Goran Kuzmanović 8, Miodrag Tišma 8; Trener: Josip Tus

Nakon sezone s juniorima Pepsi ga pozvao da bude u stručnom stožeru seniorske momčadi Zagreba ” Jasmin Repeša je kao pomoćni trener Pepsiju otišao u Donu i otvorio mi se prostor da budem asistent. Zagreb je tada igrao odličnu košarku gdje smo igrali i četvrtfinale Kupa Radivoja Koraća i bili rezultatski vrlo blizu”

Nakon dvije godine u Trnskom uzeo je predah za svojevrsno školovanje u SAD ”Nakon što sam imao sreću s Mikijem Starčevićem ovoga puta me sreća pomazila da me Slavko Trninić kao naš veliki košarkaški mentor upoznao s pokojnim Krešom Ćosićem. Uz pomoć Košarkaškog saveza Zagreba i gospodina Sobočana koji su mi platili povratnu avionsku kartu ja sam šest mjeseci proveo na školovanju u Salt Lake City (University of Utah) gdje je Ćosić kontaktirao svoje ljude i trenera Ricka Majerusa i pomogao da me tamo prime kao trenera gosta.”

Tus se posebno sjeća tog putovanja ”S Krešom Ćosićem sam letio iz Zagreba za Cincinnati, a on je išao za Washington jer je tada bio veleposlanik Hrvatske u SAD-u. Sjedio sam uz njega i osam sati smo pričali o košarci. On je stvarno bio čovjek iznad svog vremena i kroz taj razgovor sam se raspitao na koji način da gledam njihove treninge. Ja sam recimo rekao idem gore gledati kako se igra obrana, a on mi je rekao ne, gledaj napad. Kroz te knjige kasnije sam uvidio da je njihova enciklopedija 100 godina unazad. Ideje koje oni imaju je bilo interesantno pogledati jer količina informacija i ideja koje one imaju je bila ogromna. Gledao sam njihove treninge i utakmice, nisam smio raditi na parketu, a dobio sam i ponudu da ostanjem na njihovom ljetnom kampu. Ipak sam se vratio u Hrvatsku jer je bio takav plan.”

Po povratku u Hrvatsku prvi posao ga je čao u Rijeci ”Za trenera u Rijeci (Croatia Line) sam bio kandidat i prije, ali su me zvali kada su ispali u drugu ligu. Uspijeli smo se odmah vratiti u Prvu ligu i drugu sezonu sam trener bio do Nove godine kada je došao Vinko Jelovac. Imali smo slabiji rezultat, ali i ekipa je bila mlada u kojoj su bili Kus, pa juniori Mance, Baždarić, Štimac. Boravak u Rijeci je za mene bio iznimno pozitivan i rado se toga sjetim”

Slijedio je rad u Mediji (Velika Gorica) ”Klub je vodio Damir Pavličević, a bilo je i mladih igrača iz Zrinjevca kao što su bili Smiljanić, Malić, Kasun. Žao mi je što se Malić rano bio ozlijedio jer bi njegova karijera bila puno bolja. Kasunu je jako odgovarala ta godina u Velikoj Gorici jer je bilo par starijih igrača na toj poziciji koji su mu puno pomogli. Smiljanić je imao dobru karijeru, a evo i danas je trener”

Avantura u Šibeniku 2000.godine donijela je nastup na završnici Kupa, ali i teško izboren ostanak u ligi ”Bio sam dolje treći trener u toj sezoni s izuzetno iskusnom momčadi i sa svim problemima koji su taj klub pratili godinama. Uspijeli smo završiti ligu i izboriti ostanak što je bilo najvažnije”

Ljubitelji košarke svakako pamte najbolju sezonu Hermes Analitice (2003/04) kada je osvojila prvo mjesto u prvom dijelu lige, a onda u ligi za prvaka ”tijesno” ostala bez ABA lige ”Mi smo nešto sa srećom, a nešto sa selekcijom okupili iznimno kvalitetne ljude koji su bili karakterni od Kreše Novosela, Marinovića, Parezanovića, Prskala, Tišme, Trohe koji je stigao da se rehabilitira nakon ozljede u Sloveniji, pa Rimarčuka. Ta ekipa je očito našla neki svoj unutarnji mir i jednu ugodu gdje je ona postavila pravila igre. Bili smo relaksirani s jedne strane i igrali dobro protiv jakih ekipa i nažalost ta majstorica u Šibeniku za plasman u ABA ligu je završila kako je završila, a sjetim se tada i seminara trenera na kraju te sezone gdje je bio i Božidar Maljković koji je kazao ”Nekad su interesi ispred nekih događanja koji su se dogodili”. Moram reći da je tu posebno spomenuo našu momčad i rad baš na način da se možda nekad adekvatno ne nagradi ono što se dogodilo. Znamo kakvi su interesi bili tada i mi smo toga bili svjesni. Sezonu poslije smo pomladili momčad, ali uprava nije imala strpljenja da istrpi te mlađe igrače jer taj rezultat se nije mogao ponoviti.”

Za svoje kraće avanture u Kaptolu, Auctoru i Boscu voli reći da su to više bila pomaganja, a u jesen 2011.godine vratio se u Cibonu ”Tada je Nikša Prkačin bio sportski direktor i ideja je bila da dođem u omladinski pogon. Nije to bila ona Cibona od prije 20 godina, ali kroz rad s praktički dvije kadetske momčadi 1996, i 1997.godište uspijeli smo napraviti selekcije iz kojih su kasnije izašli brojni igrači” 

Na poziv Mladena Mikija Starčevića bio je i dio omladinskog pogona Cedevite gdje je vodio juniore u Drugoj ligi koji su te 2014.godine postali i prvacima Hrvatske.

Isticao je probleme vezane za našu košarku, a jedan je za njega evidentan ” Mislim da se igračka i sudačka organizacija uspijela zaštiti na određeni način, ali naša trenerska je daleko od toga. Jednostavno treneri su danas plaćeni daleko ispod svog nivoa i oni nisu uopće zaštićeni na bilo koji način. Nemaju mogućnosti kontinuiranog rada i danas nije moguće da netko bude trener duži niz godina, jer jednostavno za to ga nema tko platiti.”

Sjetio se i Dimitriosa Itoudisa ”Na određeni način i ja sam utjecao na njega. On je ta avangarda. Jako puno je radio na sebi i imao disciplinu. Prošao je rad kod Dušana Ivkovića i Željka Obradovića, a ovdje u Zagrebu u ranoj fazi mu je koristio rad Boška Božića Pepsija. Mislim da je on to maksimalno iskoristio. Ja sam osobno najviše učio od igrača jer oni realiziraju nešto na terenu i najbolji su mehanizam što se može napraviti, a što ne.

Za kraj razgovora je kazao da je neophodnp da naš model klupskog sporta prijeđe na akademski ”U našoj situaciji na ovaj broj stanovnika i ekonomsko stanje to nije spas, već jedina mogućnost. Igrači koji završe srednju školu s 18 godina imaju još četiri godine priliku da igraju dok studiraju. Imamo veliki broj igrača u tom vremenskom razdoblju i tu bi se trebalo da drugačiji način postaviti odnosno vezati obrazovanje i sport.”

 

 

Košarkaški kamp Novalja