Miljković ”Očitanu bukvicu Pepsija pamtit ću cijeli život”…
Trener mlađih kategorija Medveščaka Damir Miljković ”Cici” istinski je izdanak zagrebačke škole košarke, odnosno KK Zagreb gdje je i počeo svoju karijeru ratne 1991.godine
Miljković vrijeme koronavirusa provodi kao i većina drugih ljudi”Znate kako je kad imate djecu. Radi se lektira, pomaže u školskim obavezama. Nađe se vrijeme za izlazak u šumu, šetnja. Napravim i za sebe trening kada nema puno ljudi vani. Skinuo sam šest kilograma u ovo vrijeme izolacije, a plan mi je do 1.kolovoza doći na kilažu koju sam imao kao igrač ha ha”..ističe Cici na početku razgovora.
Druga sezona je iza njega kao trenera mlađih kategorija Medveščaka i ističe zadovoljstvo učinjenim ”Mislim da smo što se tiče omladinskog pogona postavili neke stvari dosta dobro i imamo ambiciju da nam svi mlađi uzrasti igraju Prvu ligu. Imamo bazu i dobru školu košarke, a pridružio nam se i Marin Mindoljević koji će voditi škole košarke. Mislim da možemo dobro raditi i u nekim stvarima biti drukčiji od drugih, ali bitan je kontinuitet rada”
Miljković s kadetima Zagreba i trenerima Teslom i Bilićem
Prelazak u juniore označio je i promjenu trenera ”Vodio me Antonio Ozmec koji mi je dao ovlasti da igram i da se promoviram i pomogao da napravim onaj klik između juniora i seniora gdje me znao kontrolirati. Vrlo brzo nakon ulaska u juniore pokojni trener Boško Božić Pepsi me uzeo u seniore gdje sam provodio većinu vremena zajedno sa Šaronjom.”
S juniorima Zagreba kod trenera Ozmeca
Ivan Tomas, Damir Miljković i Mario Šaronja
Iz zanimljivog vremena s Pepsijem Cici se prisjetio jednog detalja ”Kada je tadašnja Croatia igrala protiv Partizana na Maksimiru 1997.godine imao sam kao veliki navijač Dinama ogromnu želju ići na tu utakmicu. Zagi (Gordan Zadravec) pita Pepsija jel bi ga mogao pustiti, a ja sa 17 godina samo gledam sa strane i bez da se javim samo odem na utakmicu. Drugi dan kada sam došao na trening Pepsi mi je očitao takvu ”bukvicu” kakvu nisam od tate nikada dobio. Pamtit ću je cijeli život”
Cici je kao kapetan Zagreb napustio 2005. godine otišavši u Dinamo iz Sankt Peterburga. Kad su Rusi bankrotirali, preselio se u grčki Panionios, a nakon toga uslijedio je novi odlazak u Rusiju (Vladivostok), te na kraju inozemnog puta uslijedio je poljski Turow.
”Nakon odlaska iz Zagreba htjela me je Cibona i trener Anzulović, ali nismo se uspijeli dogovoriti i nakon što sam igrao ljetnu ligu za Golden State otišao sam u Rusiju. Što se tiče moje inozemne karijere ja sam zadovoljan, ali iskreno oko nekih stvari sam bio dosta zelen, odnosno nisam bio okružen pravim ljudima. Oko nekih stvari sam mogao još puno bolje proći kao naprimjer kada se ugasio Dinamo mogao sam ostati u Rusiji gdje sam imao neke ponude, ali meni je tada otac umro i nisam ostao. Mislim da sam se brzo zadovoljio s nekim stvarima, a da nisu financije.”
Kratki povratak u Zagreb uslijedio je 2010.godine, a nakon što tri mjeseca što je bio članom Cibone 2012.godine karijeru je 2013.godine završio u Laškom (Slovenija).
Odmah se prihvatio trenerskog posla kroz mlađe kategorije Zagreba, Cibone i sada Medveščaka, a bio je i izbornik U17 reprezentacije Hrvatske koja je prije dvije godine nastupila na SP u Argentini. Zanimljivo da je veliki broj bivših igrača Zagreba svoju karijeru nakon igranja nastavio u ulozi trenera ”To je najveća nagrada za klub koji ne postoji. Kada se samo sjetim igrača koji su prošli kroz Zagreb to je fascinantno. Ivan Tomas radi dobar posao u Zaboku, Sesar u Gorici, Milačić u Sinju, tu su Krunić, Vulić, Gnjidić, o Anzuloviću koji mi je pokazao što je profesionalizam da i negovorim.”
S obzirom na široki igrački kadar koji je prošao kroz Zagreb Cici razmišlja i da svi skupa mogli učiniti nešto da se klub spasi najgoreg scenarija ”Iz ove perspektive mislim da smo mi kao bivši igrači mogli nešto napraviti da se Zagreb spasi, ali jednostavno nismo bili upoznati oko nekakvih stvari. Imamo puno stvari koje nisu štimale, ali ja se nadam da će se jednog dana Zagreb vratiti, pa makar krenuli iz najnižeg ranga ”
Njegov trenerski staž nije toliko velik, ali uvijek je spreman ponuditi svoje mišljenje razvoja igrača ”Mislim da se roditelji previše upliću u karijeru svoje djece i nameću im neke stvari. Djeca trebaju ili voljeti ili nevoljeti ono što rade. Trebaju raditi s guštom i uživancijom jer je ovo samo igra. Klubovi moraju više stati iza svojih trenera i donositi odluke zajedno. Nažalost klubovi ovise o članarinama pa dolazi do kompromisa”.
s kadetima Medveščaka
Miljković je tri sezone igrao ABA ligu za Zagreb na samim njenim počecima, ali sada ima mišljenje da se naši klubovi trebaju okrenuti domaćem dvorištu ”Definitivno je prilika da se domaća liga stavi na mapu kao što je nekada bila i da ima 10 stabilnih klubova koji će imati određene financije i gdje bi se prije svega mladi igrači trebali razvijati. Meni se sviđa projekt Šibenika kao i spomenuti rad Tomasa, Sesara, Milačića. Ali fali sportske ambicije, a ambicija nije ostanak u ligi. U tome je najveći problem”.
Za kraj nam je ponovio svoje zadovoljstvo što je odabrao košarku kao svoj posao, ali i jednu želju koja mu se ipak nije ispunila ”Igrao sam pred punim dvoranama, predstavljao sam svoju zemlju i kao igrač i kao trener i to je nekako što me čini sretnim. Imao sam sreću uz Teslu, Ozmeca, Pepsija, Anzulovića raditi i sa Repešom i sa Spahijom. Dođe Kukoč na trening pa mi se noge odsjeku, prolaziš kraj svih velikih igrača i jedino mi je ostala ta žal što nisam igrao za seniorsku reprezentaciju.”
