Bulajić ”Ujak me inspirirao da se bavim košarkom”…

foto: sesvete danas

Posljednje tri sezone kao trener radi u Sesvetama, a prije toga značajan trag je ostavio u školama košarke Zagreb i Dubrava. Josip Bulajić je rođen u BiH (Žepče), a zanimanje za košarkom potaknuo mu je nekadašnji hrvatski reprezentativac ”Moj ujak Ivica Marić je prvo karijeru počeo u Banja Luci, pa igrao u Čeliku iz Zenice gdje sam i ja gledao njegove utakmice. U to vrijeme Split je bio najbolji klub u Europi i prateći košarku to je i meni bio svojevrsni okidač da se zaljubim u košarku. Kada sam došao u Zagreb 1992.godine u školskoj ekipi OŠ Ivo Andrić sam počeo trenirati košarku. Nakon kraćeg perioda u Sopotu otišao sam u Cibonu gdje sam trenirao kod Eduarda Bočkaja. Tada me ujak koji je igrao za Cibonu vodio sa sobom na utakmice u Zagrebu. Dolazio sam u dvoranu i dva sata ranije i gledao utakmice Eurolige protiv Fortituda, Limogesa i drugih. Nakon nešto više od godinu dana prabacio sam se u Zrinjevac gdje me trenirao pokojni Zoran Sučević”…započinje svoju priču Josip koji je s 14 godina stigao do svog prvog trofeja ”S mlađim kadetima Zrinjevca sam bio prvak Hrvatske 1995.godine. U toj ekipi su još bili Ivan Morić, Marijan Pojatina,Marko Morić, Enes Raković, Oskar Crnalić, Petar Rončević, Mario Simović, Vedran Peternac, Dražen Barlović, Ivan Ante Nikolić i Luka Lekić. Sjećam se završnica je igrana u dvorani Ekonomskog fakulteta gdje smo u finalu slavili protiv Dubrovnika, a sjećanje me još vodi na činjenicu da smo na tom turniru dobili seniorske dresove što je nama bila čast”

S kadetima Zrinjevca (broj 6)

U Zrinjevcu je odradio i kadetski staž, a kao junior preselio je na istok Zagreba ”Kao kadeti smo u Zadru osvojili treće mjesto na PH gdje je sudjelovalo 8 klubova. Sučević i pokojni Silvije Jenkač su nas vodili na tom turniru. Juniorski staž sam odradio u Dubravi gdje sam se doselio. U prvoj toj juniorskoj godini su me trenirali Damir Vujić i Ninoslav Lončar, a drugu godinu Damir Beneta.”

Treba reći da je Josipov mlađi brat Frano također bio aktivni košarkaš koji je bio i član kadetske reprezentacije Hrvatske. U seniorskoj košarci Josip se nije dugo zadržao ”Igrao sam dvije godine u Medveščaku kod trenera Mladena Švaglića. U toj prvoj sezoni je u ekipi bilo nekoliko mladih igrača Zrinjevca koji su bili na posudbi”

U seniorskoj ekipi Medveščaka (broj 13)

U trenerski posao je krenuo iz Dubrave ”Nisam razmišljao da ću se baviti trenerskim poslom, ali jednostavno kada sam završio školovanje i bio bez posla došao sam kod Damira Benete i pitao da li bi mogao raditi s njim. On je na moje zadovoljstvo to prihvatio i čak sam nakon nekog kraćem vremena sam vodio tu kadetsku selekciju jer je on zbog bolesti morao izostati. Slijedeću sezonu mi je tadašnji voditelj omladinskog pogona Dubrave Mladen Šestan odlaskom Danijela Lutza dao priliku da vodim mlađe kadete generaciju 1990/91.godište. Uz tu selekciju paralelno sam radio i u školi košarke u vrijeme kada je Dubrava imala zaista veliki broj djece. Kasnije sam vodio i selekcije 1994/95 godište. S 1994.godištem gdje su između ostalih igrali Mislav Brzoja, te moji sadašnji igrači u Sesvetama Mislav Oršanić i Philip Babić smo osvojili i tadašnju NBA action ligu pobjedivši Zagreb u finalu. S ekipom 1995.godište sam igrao na U12 PH u Zadru gdje smo osvojili sedmo mjesto i nakon tog prvenstva 2007.godine sam napustio Dubravu”.

S generacijom Dubrave 1990/91 godište

Slijedeća Josipova stanica bio je Zagreb ”Zvao me Krešimir Bilić u školu košarke gdje sam proveo punih sedam godina. Izuzetno dobro organizirana škola košarke. Počeo sam sa selekcijom 1997.godište s kojima sam na U12 PH bio prvak, a kao mlađi kadeti osvojili smo treće mjesto. Selekciju 1998.godište kao mlađe kadete sam odveo do drugog mjesta na PH u Splitu, a 1999.godište sam kao asistent Tomislavu Milkoviću također stigao do prvog mjesta na U12 PH. Još sam jednu medalju osvojio kao asistent Andreju Tesli s 2000.godištem kada smo bili prvaci Hrvatske za mlađe kadete”.

U12 prvak Hrvatske sa Zagrebom 2009.godine

U Zagrebu je između ostalih trenirao Matu Mandića, Andreja Ceraja, Mateja Jelovčića, te zlatnu generaciju 2000.godišta.

”Nakon Zagreba vratio sam se u Dubravu gdje sam zajedno s Ninoslavom Lončarom radio u školi košarke i na formiranju selekcije 2004/2005 godište. To sam radio godinu nakon čega sam preuzeo kadete 2000.godište, a poslije sam vodio  i još 2001.godište. Bilo mi se drago vratiti u Dubravu gdje sam i trenerski put započeo i imao veliku želju za dokazivanjem.”

Nakon tri sezone u Dubravi u ljeto 2017.godine odlazi u Sesvete ”Vodio sam najprije mlađe kadete koji su bili prva generacija Sesveta koja je igrala Prvu ligu. Poslije juniore 2000/2001. godište i počeo sam pomagati Tomislavu Vouku na seniorskoj klupi.”

Iza Sesvećana je prva sezona u Prvoj muškoj ligi, a Bulajić koji je u nju startao kao asistent Vouku već početkom prosinca dobio je priliku da kao prvi trener pokuša ”Svece” izvući iz borbe za ostanak ”Mislim da smo mi dobro krenuli u sezonu, ali jednostavno možda nismo imali malo sreće i iskustva potrebnog za ovaj rang natjecanja. Nismo imali velike ambicije, ali računali smo da možemo biti oko sedmog ili osmog mjesta. Prva utakmica u Puli je bila pokazatelj slijedećih utakmica koje smo igrali. Stalno bi bili negdje blizu, ali nismo mogli prelomiti osim te pobjede protiv Zapruđa koja nam je bila strahovito važna. Tomislav je odlučio otići i ponudio meni mjesto prvog trenera. Malo sam se razmišljao, ali ipak sam odlučio preuzeti ulogu prvog trenera jer mi je opet to bio izazov. Imali smo malo i sreće, dečki su se trgnuli i dobili tu prvu utakmicu s Universitasom. Bio sam oprezan prije te utakmice jer oni jako puno trče, ali imali smo motiv igrati protiv ekipe koju s klupe vodi Milan Karakaš koji je s kadetskom reprezentacijom bio prvak Europe. Nakon toga nas je Samobor ”prizemljio” i izgubili smo od Bosca utakmicu u kojoj nismo bili u podređenom položaju. Nakon dobrih priprema drugi dio smo odlično otvorili i dobili četiri od pet prvih utakmica, a taj domaći poraz od Omiša nam je teško pao jer smo vjerovali da je to utakmica s kojom možemo puno toga napraviti. Kasnije smo uspijeli dobiti Dubrovnik i bez ta tri posljednja kola završiti izjednačenu ligu sa 7 pobjeda. Vjerovali smo u ostanak i da se liga nastavila, ali znamo da ovu situaciju nismo mogli predvidjeti. Moram reći da mi je tu puno pomogao i Vouk koji nakon odlaska nije tri utakmice bio na klupi, a onda sam ga ja pozvao jer on ipak ima iskustvo vođenja momčadi 12 godina i bio mi je značajna podrška”..kaže Josip koji već polako slaže kockice za novu sezonu ”Bez obzira na koji se način igrala liga naša želja je da pokušamo biti bolji. Ukoliko nam izostane igračka podrška Daria Papka onda će zasigurno biti puno teže, ali sada je još rano govoriti što i kako će biti. Moja želja je da slijedeće sezone značajniju prigodu dobiju i dva naša mlađa igrača”.

Zanimljivo da su Sesvete u prošloj sezoni po prvi puta imali i američko pojačanje u vidu Amira Kamarija ”On se pokazao pojačanje, a kada znamo da se stvorio od nikud što se kaže onda je tim i značajnije. Bili smo deficitarni u visini i tu nam je jako puno pomogao posebno u utakmicama protiv Ribole Kaštela i Dubrovnika.”

Unatoč tome što je preuzeo seniorsku momčad ostao je i dalje raditi s djecom kroz školu košarke u Sesvetskim selima jer kako kaže djeca mu daju veću energiju koja mu je potrebna na svakom treningu ”Kada radiš s djecom moraš biti učitelj i odgajatelj te uvijek se fokusiraš na njihov razvitak, razvoj tehnike, taktike i naglasak nije toliko na rezultatu kao kod seniorske momčadi. Kod seniora ipak moraš gledati i protivnika, skautirati ga. Neradi se toliko na tehnici, već više na igri pet na pet. Rekao bih da trebaš biti neka vrsta menagera”.

Za kraj razgovora pitali smo ga i za trenerske uzore, odnosno koje bi trenere istaknuo koji su mu najviše pomogli u savjetima i učenju ” Apsolutno svaki trener mi je nešto dao. Na početku je to bio Damir Beneta od kojeg sam prvo počeo učiti, pa Mladen Šestan koji iza sebe ima bogato iskustvo, profesor Krešimir Bilić, pa Andrej Tesla od kojeg sam vjerojatno i najviše naučio. Neću zaboraviti mog tetka i bivšeg igrača Branislava Džunića koji dugi niz godina radi u Mađarskoj. S njim sam dosta pričao i išao gledati njegove treninge. ”

Košarkaški kamp Novalja