Cetinja ”Desetku sam ostavio Draženu, Ćosiću bio cimer”…

Mnogi igrači koji su haklali na zagrebačkom asfaltu prije četrdeset godina imali su samo jednu želju da zaigraju za Cibonu. To je pošlo za rukom Mladenu Cetinji, popularnom Cetu iz Dubrave koji je šest godina nosio dres Vukova s Tuškanca i okitio se s pet velikih trofeja, po dva prvenstva i Kupa bivše države te pobjednikom Kupa Kupova. Sve to u periodu između 1979. i 1984.godine.

”Košarkom sam se počeo baviti 1974. godine kada sam imao 12 godina. Trenirao sam u tadašnjem Jugotonu, a izgradnjom prve dvorane u Dubravi, a to je u OŠ Antun Mihanović prešao sam u KK Dubec na poziv mog prijatelja, pokojnog Mladena Hinića. Izgradnjom OŠ Mate Lovrak 1976.godine prelazim u KK Dubrava gdje me trenira Srećko Medvedec. Kako sam bio već registriran za Dubec igrao sam za njih i došli smo tada do statusa trećeg kluba u Zagrebu iza Cibone i Montinga. Trener u Dupcu mi je bio Marijan Maras.”..počinje svoju priču Cetinja kojem košarka ipak nije bila prvi odabrani sport u djetinjstvu ”Kada sam imao 10 godina trenirao sam nogomet u Dinamu kod trenera Mirka Bazića. Imao sam nekakvih problema u školi i tata mi je zabranio odlazak na trening. Kada sam došao u svoju školu Ante Starčević imali smo tjelesni odgoj u učionici i tad nam je profesor Švelec bacao lopte i mi smo mu vraćali. Kad sam dobio loptu od njega i vratio mu on mi je kazao ”Mali ti večeras dođi na trening košarke” . I od te večeri sam ostao u košarci. Kada smo prešli u dvoranu Mato Lovrak profesor Brajković koji nas je trenirao i gimnastiku pokazao nam je put prema košarci. Moram reći da je danas odličan glazbenik Jasenko Houra bio dobar košarkaš, ali u ljeto ga je mama kupivši mu ploče i instrumente ipak usmjerila prema glazbi.”

Odlične igre za Dubec nisu prošle nezapaženo kod Cibone ”Tako je. Jednu utakmicu su me gledali Željko Pavličević i Mirko Novosel iz Cibone. Tu utakmicu sam zabio 47 koševa i dobio poziv da dođem u Cibonu. Kako me Dubec nije htio pustiti, igrao sam na dvojnu licencu kao senior Dupca i junior CiboneJuniorski staž sam završio u Ciboni gdje sam 1979.g. potpisao profesionalni ugovor. Bio sam članom i juniorske reprezentacije Jugoslavije, a treneri su mi bili Dušan Ivković, Janez Drvarić i Boša Tanjević

Prvi njegov trofej u Ciboni stigao je 1982.godine, a tu godinu pamte svi zagrepčani ”Impresivna godina i najplodonosnija što se tiče zagrebačkog sporta. Te godine su svi klubovi u Zagrebu postali prvaci Jugoslavije. Uz prvenstvo osvojili smo Kup Kupova Europe u Briselu protiv Real Madrida i Kup Jugoslavije protiv Olimpije u Novom Sadu. Zaista smo bili na visokom nivou. U toj ekipi je tada bio pokojni Krešo Ćosić koji je došao iz Italije nakon što je s Udinama osvojio prvenstvo i zaista je bio veliki igrač i pomoć za doseg koji smo ostvarili te godine. Nemoguće je kroz riječi opisati taj ambijent u dvorani. Mi smo bili u Mokricama u karanteni i već tri sata ranije Ledena dvorana je svaku utakmicu bila puna i sigurno barem dvije tisuće ljudi je ostalo ispred nje. Bilo je razmišljanja od strane Novosela da velike utakmice igramo na stadionu Maksimir koliko je bio interes za utakmicama i košarkom u to vrijeme. Mislim da je to velika neispunjena želja trenera Novosela da nismo igrali na Maksimiru.”

Cetinja (10) s Cibonom

Njemu je pripala velika čast biti cimer Krešimiru Ćosiću ”Ja sam bio tada najmlađi u ekipi i onda je Mirko Novosel rekao da idem s Krešom u sobu jer je on imao neke svoje obaveze i molitve. Znamo da je bio mormon i dosta puta po noći je znao zvati svoje prijatelje u Ameriku. Zbog tih poziva drugi nisu baš htjeli biti s njim u sobi, ali ja sam to prihvatio i doživio jedno veliko iskustvo s njim, a posebno kroz putovanja gdje bi o tim doživljajima mogao napisati više knjiga”

Krešo Ćosić i Mladen Cetinja

Sjećanja iz tog vremena u njemu bude one pozitivne emocije, a za atmosferu se ipak pitao jedan igrač  ”Prvi i jedini zafrkant u svlačionici je bio Rajko Gospodnetić. On je po svom karakteru takav i jednostavno smo ga mi prihvatili da bude zadužen za taj dobar štimung u svlačionici, na putovanjima. Bilo je jako puno putovanja, a posebno kada se igra u tri natjecanja. Tada se u to vrijeme Kup Jugoslavije igrao kroz cijelu sezonu i stalno se putovalo. Znalo se dogoditi da se ujutro probudim u Madridu u Španjolskoj i pitam cimera gdje se nalazimo. Kada smo bili u Zagrebu onda smo bili u karanteni i cijelo vrijeme smo živjeli zajedno kao NBA ekipa”

Značajnu priliku za igranje dobio je i u Kupa prvaka u sezoni 1982/83 osjetivši svu snagu tog natjecanja ”Igrao sam protiv Maccabia, Udina, CSKA i upoznao igrače kako se kaže ”dah na sebi ”od Tkachenka, Jamchia, Belostenia, Mike D’Antonia  i svih drugih što je bilo veliko isksutvo za mene. Danas se rado toga sjećam i moram reći da su neki od njih ostvarili velike trenerske karijere kao D’Antoni”.

Čar ledene dvorane osjetio je i prije nastupa za seniorsku momčad Cibone jer je igrao i za juniore ”Svi su htjeli igrati s nama utakmice jer su to bile utakmice pred nekoliko tisuća ljudi. To je bio veliki doživljaj za mlade igrače.”

Nakon trostruke krune 1982, te osvojenog Kupa godinu dabna poslije jedna od najznačajnijih godina u Ciboninoj povijesti bila je 1984. kada je košem Mihovila Nakića naslov prvaka ostao u Zagrebu, a dolazak Dražena Petrovića činio se gotovim. ”Sjećam se tog koša kao da je bio jučer. Nekakvih pet sekundi do kraja Nakić se spušta pod koš na lijevi horok šutira i pogađa. U tom trenutku Karadžić iz Zvezde prima loptu i sa svog slobodnog bacanja baca loptu prema našem košu. Lopta putuje, javlja se zapisnički stol da je gotovo vrijeme i taj let lopte nas je skamenio i na sreću lopta je udarila u prvi obruč. Da nije došao taj naslov mislim da Dražen ne bi došao u Cibonu i čak sam pročitao negdje da je tada tražio klub koji igra Kup prvaka. Došao je u Cibonu iz zbog Kupa prvaka i zbog brata Ace.”..dodaje Cetinja najvažniju crticu s tog dvoboja koji je odigran u maloj dvorani Doma sportova ”Mi smo cijelo vrijeme trenirali u Dvojci Doma sportova i ta dvorana nam je nekako bila topla. Novosel je procjenio da je bolje igrati u maloj dvorani jer koliko je bolje igrati u ledenoj dvorani zbog većeg broja gledatelja mi smo ipak trenirali u dvojci.”

Cibona prvak 1984

S tom utakmicom praktički je završila njegova karijera u Ciboni ”Kad sam čuo da dolazi Dražen Petrović moja odluka je bila do odem iz Cibone jer sam pretpostavio da ću manje igrati. Moja želja je bila da što više igram i prešao sam u Monting. Bio sam u Saloonu kada je DJ objavio da je Dražen prešao u Cibonu, a ja sam dan poslije s direktorom Montinga dogovorio prelazak. Iako mi Novosel nije dao ispisnicu mjesec dana jer je htio da kao domaći igrač ostanem, ipak sam otišao”

Ugovori igrača tada i danas nisu u domeni usporedbe ”Sistem plaćanja igrača je bio potppuno drugačiji nego danas. Nije bilo ugovora. Igrač je imao određenu stipendiju i bio je stimuliran na način ako pobjedi utakmicu dobit će premiju. Što je bilo više pobjeda time je bilo i više premija. Otprilike na način da je prva pobjeda bila milion tadašnjih dinara, druga utakmica 7 miliona, treća pobjeda u nizu 12 i tako dalje. Kada izgubiš prva slijedeća pobjeda je opet milion. Igrači su bili stimulirani da svaku utakmicu odigraju maksimalno jer će dobiti veću premiju. Ako se osvoji trofej onda je nagrada sto posto svih dobivenih premija. Institucije su bolje pratile vrhunske sportaše na način da kada sam ja osvojio Kup Kupova od tadašnje SOFK-e sam dobio titulu međunarodnog majstora i dobio još jednu dodatnu stipendiju koja je trajala dvije godine. Ako se taj uspjeh ne ponovi u dvije godine onda se ta stipendija gubi. Oni igrači koji su kroz reprezentaciju bilježili uspjeh dobili su stanove. I danas ima pozitivnih stvari u svemu tome, ali ovo je činjenica kako je to bilo prije gotovo 40 godina.”

Njegovu ”desetku” prigrlio je Dražen i poveo Cibonu u nove pobjede. Cetinja je igrao u Montingu dvije godine gdje su ga vodili Catinelli i Kavedžija, pa kraće u Šibeniku gdje ga je trenirao Dušan Ivković, te u Jugoturbini (Karlovac).

Nije zaboravio novo vrijeme u Dubravi ”Tako je. Na poziv Medvedeca vraćam se 1987.g. u Dubravu gdje se stvara odlična momčad. U sezoni 1988/89 smo s nevjerojatnih 22-0 završili sezonu i izborili tadašnju Jedinstvenu ligu. Mislim da je to bio početak rasta današnje Dubrave, jer je u klub došao i Milan Rebac, te se aktivno uključio u razvoj kluba.

Nakon Dubrave ubrzo je završila igračka karijera..”Dok sam još bio u Karlovcu zadesila me ozljeda koljena, nakon koje sam otišao na operaciju koja nije napravljena na najbolji mogući način, tako da sam nakon Dubrave praktički završio karijeru.”

Nakon igračke uslijedila je trenerska karijera ”Počeo sam s mlađim kategorijama Dubrave, tadašnjeg Benstona. Baš se sjećam zgode kada je Danijel Jusup, inače moj cimer u vojsci preuzeo Benston i pitao me hoću li mu biti pomoćnik. Ja sam rekao da imam jednog dečka koji dobro radi, a to je bio Tihomir Bujan koji je kasnije nastavio s Jusupom raditi niz godina.

Uz treniranje juniora Dubrave, Cetinja je dvije sezone bio pomoćnik Ivice Burića u vrijeme najvećih uspjeha klub ”Radio sam dosta individualno. Mogu reći da sam te dvije sezone ujutro radio sa Zoranom Planinićem i Daliborom Bagarićem.

Zlatna godina trenerskog rada u Dubravi je bila 2005.godina ”Trenirao sam dvije selekcije. Selekciju 1991 i 1993. Svaku večer po tri sata. To je bila zlatna godina košarke u Dubravi jer su sve četiri selekcije osvojile medalje na PH. Sa 1993.g. sam bio Prvak Hrvatske za dječake, a s 1991.g. treći za mlađe kadete. Te selekcije su kasnije izbacile niz igrača koji su igrali ili igraju u reprezentacijima HrvatskeU to vrijeme smo bili najbolja škola košarke u Hrvatskoj, jer su još i kadeti osvojili drugo mjesto.

Svoje igračko iskustvo kao trener Cetinja je prenosio u BiH, Kosovu, kao i nizu klubova Sjeverne Hrvatske.

Već posljednjih nekoliko godina aktivno djeluje ispred i iza TV kamera s nizom zanimljivih sportskih emisija i priloga kroz Školsku ligu ”Ja sam 42 godine bio intenzivno u košarci svaki dan. Nemoguće se maknuti od toga i svoj sportski put sam nastavio kroz kameru i kroz sportske emisije gdje se dotičem košarke i ostalih sportova. Nekakva moja vizija je da na ovaj način ostanem u sportu i da emitiram ono što je bitno i zanimljivo za sport, od djece, rekreativaca do profesionalnih sportaša i svih ljepota koje donosi sport.”

Kada ga danas pitate o činjenicama u košarci nekada i danas ima prilično jasan odgovor ”Novac diktira sve pa i sport. Nekada kad sam ja igrao košarku u bivšoj državi igrači nisu smjeli prije 28.godine odlaziti u inozemstvo i naravno da je tu onda zadržana kvaliteta i koncentracija te kvaliteteje  bila velika, pa je i interes bio veći. Danas kvalitetni igrači odlaze s 12 ili 13 godina u druge klubove i tu je nemoguće parirati vrhunskim svjetskim klubovima jer je otvoreno tržište i onda je samim tim nemoguće zadržati kvalitetnog igrača. ”