Dugogodišnji stručni tajnik KSZ-a.... Sobočan ”Prije se igralo puno raznovrsnije, a u igračice se moglo investirati”…
Sobočan s Montingom pobjednik Kupa L.Ronchetti 1980.godine
Svoju košarkašku mirovinu uživa gospodin Stjepan Sobočan, nekadašnji trener i najdugovječniji stručni tajnik Košarkaškog saveza Zagreba. Na unapređenju zagrebačke košarke radio je od 1965. do 2006.godine prošavši vrijeme kada se košarka tek počela razvijati do vremena koje su između ostalog obilježili i veliki uspjesi. Bilo nam je veliko zadovoljstvo prisjetiti se nekih od najvećih košarkaških pobjeda gospodina Soboćana ”Sjećam se na početku svom rada u Savezu u Bogovićevoj ulici kada su u Zagrebu bila četiri kluba i pitali su se jel ima smisla imati čovjeka na tom mjestu s obzirom na mali broj klubova. Ipak nakon 1970.godine zahvaljujući rezultatu reprezentacije bivše države počinje se osnivati sve veći broj klubova i košarka postaje vrlo popularan sport. Mi smo za razliku od danas imali i po 60 ekipa (škola) koje su igrale prvenstvo Zagreba i to je bila velika baza”..kaže Sobočan koji se prisjetio svojih prvih košarkaških koraka ”Išao sam u četvrti razred Klasične gimnazije i kroz tjelesnu kulturu sam zavolio košarku. Imao sam afiniteta prema košarci, a u dvorištu sam imao koš u koji sam ubacivao tenisku lopticu. Košarka je tada bila u povojima i čak je nakon nogometa rukomet koji se igrao na Velesajmu bio ispred košarke”
Košarku je igrao u Naprijedu, Fotokemici i Marathonu gdje su mu suigrači između ostalih bili Vlatko Mamić, Vojislav Brnetić i Matija Mazele. Uz igranje počeo se baviti i trenerskim poslom pa je zajedno sa profesorom Ivom Stellom 1956.godine bio pokretač škole košarke za učenike od 3.-4. razreda u osmogodišnjoj školi Gregora Viteza te organizirao prvo prvenstvo Zagreba.
Prvi trenerski dani Stjepana Sobočana s juniorima Jugomontaže na PH u Puli 1963.godine
Sve to bila je preporuka za početak ozbiljnijeg trenerskog posla ”Radio sam gdje mi se ukazala šansa. Kombinirano sam radio s košarkašima i košarkašicama Krenuo sam sa ženskim ekipama, pa se nakon vojske otvorila mogućnost da treniram i muške. Zasigurno najviše pamtim juniorsku selekciju Lokomotive i tadašnji rezultat je bio vrlo važan s obzirom da je seniorska momčad bila u krizi. Imali smo odličnu ekipu s Knegom, Mohorovićem i sjećam se da smo u finalu dobili Radnički iz Beograda. Tada se igralo po kup sustavu”..prisjeća se naslova prvaka bivše države s juniorima Lokomotive (današnja Cibona) 1975.godine.
S juniorima Lokomotive prvak Jugoslavije 1975.godine
Prvi zapaženi trenerski uspjeh stigao je sa juniorskom ženskom selekcijom Trešnjevke koja je 1969. godine postala prvakom Jugoslavije. Ipak ovih dana se obilježava 40.godina od najvećeg uspjeha jedne ženske ekipe s ovih prostora. Naime 1980.godine s ekipom Montinga stigao je do Euro trofeja Kupa Liliane Ronchetti ”Kada znate da je to najveći rezultat jedne ženske ekipe s ovih prostora onda to ima posebnu važnost u mojoj karijeri. Jedino je Jedinstvo iz Tuzle stiglo do finala, ali osim tadašnjeg Montinga nije nitko osvojio europski trofej. Bilo je to vrijeme kada je presudila velika količina rada jer smo mi prvi počeli trenirati svaki dan, a kasnije i dva puta dnevno. Ta promjena stila treniranja nam je donijela rezultat, a naravno da je važna činjenica bila da je ekipa kvalitetno selekcionirana, od pozicije 1 do pozicije 5. Pojačanja koja smo dovodili su bila pogođena. Mi smo i godinu dana poslije igrali u finalu tog natjecanja. Tada nije bilo literatura koje bi bile donešene iz SAD-a već smo sami bili svoji učitelji. Pobjeđivati ekipe iz Francuske ili Bugarske koja je tada bila velika košarkaška sila nije bilo nimalo jednostavno. Uzeli smo te godine i Kup Jugoslavije, a prvenstvo nam je izmaklo. Zvezda nam je bila veliki konkurent i malo nam je trebalo do još jednog naslova jer smo gubili neizvjesne utakmice u Banja Luci i o Zagrebu nakon produžetka. Sjećam se tada dvorane Kutija Šibica koja je bila ispunjena do posljednjeg mjesta gdje je publika sjedila uz parket, a veliki broj je ostao izvan dvorane”
Iz niza zanimljivih završnica utakmica prisjeća se jedne ”Kao trener uvidio sam da u posljednje jednu ili dvije minute na time outu teško možete provesti neke zamisli koje tada objašnjave igračicama. Tako mi je jednom Sanja Ožegović prišla i pitala što ću treneru raditi, a ja velim ono što smo se na treningu dogovorili, očistiti ćemo ti stranu, napraviti blok i odi na ulaz gdje možeš izboriti osobnu pogrešku ili zabiti koš. Hoću reći da je veliki psihološki pritisak prisutan u završnici i da igračice ili igrači teško mogu odigrati ono što im u tim trenucima govoriš. Zato treba raditi na treninzima i neku osnovnu varijantu imati spremljenu za takvu završnicu”
Zanimljivo da je Sobočan bio dio za košarku povijesnog SP 1970.godine u Ljubljani kada je Jugoslavija postala prvak svijeta ‘‘Bio sam sukomentator na televiziji i bio što se kaže unutra vidjevši taj veliki uspjeh jer dobiti Amerikance tada i danas bio je zaista veliki rezultat”
Vodio je seniorsku momčad Industromontaže 1973.godine u iznimno jakoj Prvoj ligi bivše države ”To je bio moj veliki trenerski izazov voditi igrače kao što su Kauzlarić, Valek, Kavedžija, Kovačić i tada smo se dobro nosili iako smo sa osam pobjeda morali igrati protiv Metalca utakmicu u Sarajevu za ostanak u ligi”
Trener Stjepan Sobočan i savjetnik Mirko Novosel
Ipak uz sve uspjehe jedna činjenica zauzima visoko mjesto u njegovim sjećanjima ”Bio sam prvi trener u Hrvatskoj koji sam okupio žensku reprezentaciju i odveo na turnire u Njemačku i Italiju gdje smo skupljali financijska sredstva potrebna za obranu naše države u Domovinskom ratu. To nisu trofeji, ali to je nešto što ima puno veću vrijednost”
Kratki trenerski izlet nakon naslova s juniorima Lokomotive imao je i u Dubrovniku gdje je s domaćim Jugom izborio viši rang natjecanja, ali brzo se vratio u Zagreb gdje ga je vezala ljubav i brak s Kornelijom Meglaj, također bivšom istaknutom igračicom koja je s Trešnjevkom 1967.godine stigla do naslova prvakinje bivše države.
Iako će za sebe reći da je prosječan trener njegovi uspjesi i rezultati neće potvrditi tu tezu. Njegovih 12 trofeja u seniorskoj košarci i sedam u mlađim kategorijama svrstavaju ga u trenere čiji se rad duboko urezao u povijest, a iako ga mnogi pamte po uspjesima sa ženskim ekipama reći će da je njegov trenerski rad bio ”pola pola” ”Na košarkašice nikada nisam podigao glas jer na njih to jako loše djeluje i one bi izgubile sigurnost i samopouzdanje, dok kod košarkaša sam znao biti glasan, a oni bi se nakon toga htjeli pokazati i odraditi ono što se od njih tražilo”..dodaje Soboćan i naglašava jednu zanimljivu činjenicu ”Nikada nisam dobio tehničku pogrešku”
Uz rad u KSZ-a te organiziranje školskog prvenstva posljednji veliki seniorski uspjeh bilježimo 1995.godine kada s tadašnjom Centar bankom (Croatia) osvaja dvostruku krunu u Hrvatskoj. Stigao je u klub dvije sezone ranije i nakon finala prve sezone odmah je u drugoj uvjerljivo projurio kroz domaće parkete ”Tada smo imali kvalitetnog sponzora, a samim tim i ekipu, a jedna od zanimljivosti dogodila se i na zajedničkoj večeri na kraju sezone kada me predsjednica kluba gđa Marija Šola upitala i što smo mi dobili osvajanjem duple krune, a ja kažem pa jednu medijsku promociju i uspjeh koji će ostati zapisan, i nažalost ništa više od toga. Košarka nije sport kao nogomet gdje se rezultatima omogućava bolji rad kluba”.
Neće zaboraviti istaći kako je radio sa svim skupinama, od škole košarke do seniora i seniorki, a kada ga pitate o razlikama trenerskog posla tada i danas jasno će kazati ”Osnovna razlika je u tome što se nekada moglo dugoročnije raditi s nekim talentiranim igračem ili igračicom. Nisu mogli prije 27.godine napustiti državu i u njih se investiralo. Oni su toga bili svjesni. Danas talentirani igrač ili igračica sa 16 ili 17 godina odlazi u inozemstvo i onda naravno ni treneri nemaju strpljenja jer moraju hvatati rezultat. Nama u Prvoj ligi igraju kadetkinje što je prije bilo nemoguće. A znamo kakav je trenerski posao gdje ti je kofer stalno spremljen i jedino mjerilo je rezultat ”
Uz pokojnog Marijana Pasarića zasigurno je Stjepan Sobočan najveća istinska legenda nekadašnje Montmontaže i Montinga koji će teško u svojoj budućnosti doseći uspjehe od prije četvrt stoljeća.
Sobočan (prvi s lijeva) s Montmontažom 1988.godine
Nagradu za životno djelo ZŠS-a primio je 2005.godine, a već 15-etak godina nije prisutan na utakmicama i u svlačionicama, tako da mu je teško govoriti o današnjem trenerskom radu, ali od jedne činjenice nije odstupio ”Danas treneri zanemaruju individualni rad, već se baziraju na taktici koja je preslikana iz SAD-a. U moje trenersko doba mi smo igrali puno raznovrsnije, a danas uz pick igru caruje snaga i brzina što je važna činjenica za modernu košarku, ali mislim da bi se više trebali koristiti ostali elementi igre. Puno se rotira. Sjetim se Ace Nikolića koji je imao petorku i onda su prigodu tek dobivali šesti ili sedmi igrač. Danas se traži deset podjednakih igrača koji će biti izmjenjeni već u prvoj četvrtini iako za to i nema potrebe jer recimo ako ekipa povede 15:2 onda mi nije logično čemu te tolike izmjene. ”…zaključio je razgovor gospodin Sobočan.
