Kovač ”Učili su me timskom duhu, nedostaju nam sustavi”…

Mnogi ljubitelji ženske košarke zasigurno se sjećaju Monike Kovač, reprezentativnog organizatora igre koja je najveći dio svoje karijere provela u Montmontaži, a uspijehe nizala u Croatiji, Gospiću, Livnu (BiH) i Izraelu. Monika danas živi na Krku gdje vodi svoju privatnu tvrtku koja se bavi proizvodnjom eteričnih ulja, u uz košarku je vezana i dalje kao stručna pomoć u FSV-u iz Rijeke koji je prošle sezone debitirao u prvoligaškom društvu.

Iako je rođena u Berlinu (Njemačka) vrlo rano je došla u Hrvatsku ”Iz Njemačke sam se u Zaprešić doselila sa svojih šest godina. Prve košarkaške korake napravila sam uz četiri godine stariju sestru i profesora Salarića u ŽKK Jugokeramika koja je u Zaprešiću osnovana nešto ranije nego muški klub. Bila sam u gradskoj selekciji kod trenera Željka Ciglara koji me zapazio tako da sam karijeru nastavila u Montmontaži koja je tada bila najbolja škola košarke u bivšoj državi. Takva koncetracija kvalitete je bila u klubu da smo morali imati veliku kvalitetu da bi bili unutar te ekipe. Od fizičke izdržljivosti, timskog duha do svega ostalog. Bili smo dugo zajedno i ono što je činjenica da smo gotovo sve napravile zavidne karijere”….počela je Monika razgovor.

Devet godina je provela u Montmontaži, tadašnjem gigantu ženske košarke u Hrvatskoj, a i šire. Još za igranja u bivšoj državi stigla je 1991.godine do dvostrukog naslova s kadetkinjama i juniorkama koje su vodili Borna Augustić i Damir Meštrović ”Sjećam se svih tih zanimljivih turnira, a posebno juniorske završnice u Sarajevu gdje sam proglašena za najbolju obrambenu igračicu turnira i to me ubacilo u kadetsku reprezentaciju Jugoslavije kod trenera Begovića. U toj posljednjoj kadetskoj selekciji su iz Hrvatske bile Kristina Lelas, Koraljka Hlede, Vedrana Grgin i ja  te smo osvojile drugo mjesto na EP u Portugalu. Što se tiče kadetskog prvenstva sjećanje me vodi na polufinalnu utakmicu koju smo dobile u produžetku, a taj produžetak smo izborili zahvaljujući košu Mirne Deak u zadnjoj sekundi kada sam joj dodala praktički preko cijelog terena”.

Posljednje prvakinje bivše države
Juniorke: Ivana Varga, Monika Kovač, Alemka Topić, Koraljka Hlede, Dunja Pačirski, Vlaka Rapić, Kristina Lelas, Dunja Grčić, Maja Kauzlarić, Milana Dragosavac, Jasenka Marohnić, Mirna Deak. Trener: D.Meštrović
Kadetkinje: Vlatka Rašić, Monika Kovač, Kristina Čižmar, Koraljka Hlede, Maja Kauzlarić, Tihana Abrlić, Kristina Lelas, Alemka Topić, Katarina Maloča, Milana Dragosavac, Tonkica Oroz, Mirna Deak. Trener: B.Augustić

Seniorsku karijeru u Montmontaži obilježio je naslov 1999. godine koja je ujedno bila posljednja njezina sezona na Trešnjevci, a prije toga osvojila je tri Kupa od čega se posebno prisjeća onog iz 1996.godine ”U Osijeku smo slavile protiv Centar banke u kojoj je tada praktički igrala cijela reprezentacija od Nakić, Lelas, Longin, Popović, Pretreger, Grabovac, Antić, Gnjidić. Te sezone smo u finalu poražene tijesno u pet utakmica i mislim da mi je taj trofej nekako najdraži s obzirom da smo bile u podređenom položaju. To je bilo totalno neočekivano. Mi smo se tu cijelu sezonu pripremali za utakmice protiv njih, odnosno kako da branimo prije svih Daniru Nakić. Vjerovali smo u to što radimo. Trener Meštrović nas je uspio uvjeriti da treniramo praktički za tu jednu utakmicu u Kupu i završnicu prvenstva jer smo znale da su nam one bile jedini konkurent”

Montmontaža 1994 (Kovač 10)

Splićanka je slavila u prva dva domaća finala (1992, 1993) ”Uz svu kvalitetu Splita koja je apsolutno bila jer su za njih između ostalih igrale Grgin, Tabak, Savičević, Pešić..nekako imam osjećaj da mi u te završnice sezone nismo ušle dovoljno svježe rekla bi već da smo bile u neku ruku pretrenirane s deset treninga u tjednu i utakmicama. Imali smo generaciju koja je dugo bila zajedno i to nam je bio veliki adut u tim utakmicama, ali jednostavno u tim završnicama nismo bile u našem najboljem izdanju.”

Njeno najveće razočarenje u karijeri svakako se dogodilo u ljeto 1995.godine kada je s reprezentacijom nastupila na EP u Češkoj (Brno) ”To je bila reprezentacija za osvajanje Europskog prvenstva u kojoj su bile najbolje igračice iz Centar Banke, te Sonja Kireta, Koraljka Hlede i ja. Izbornik je bio Vito Gilić. Nikad bolje uvjete u reprezentaciji nismo imali. Od priprema, opreme, sustava rada i selekcije koja je pozvana tada na okupljanje. Nas je na početku okupljanja bilo 40, tu je recimo bila i Sandra Pešić koja nije uspijela izboriti mjesto među 12. Na svakoj poziciji su bile po četiri ili pet igračica. Napravljena je odlična selekcija. Sve je bilo napravljeno za veliki uspjeh jer smo u skupini sve dobili, pa i prvaka Europe. Kada smo prošli skupinu tu se nešto dogodilo što nikada nije razjašnjeno. Izbornik Gilić je smjenjen na pola prvenstva i do kraja smo sve izgubili. Bila sam neiskusna da sam mogla shvatiti o čemu je riječ. Neprežaljeno prvenstvo za mene gdje smo trebali ostvariti puno bolji rezultat od osmog mjesta. Mislim da je to bila najbolja ženska reprezentacija koju je Hrvatska imala iako skidam kapu izborniku Stipi Braliću i curama koje su izborile nastup na OI u Londonu.”

Najveći reprezentativni uspjeh je svakako osvajanje prvog mjesta na MI u Bariju 2007.godine.

Posljednju sezonu u Montmontaži obilježio je i naslov prvaka Hrvatske što je bio prvi klupski u neovisnoj Hrvatskoj ”Mi smo te godine bili preodređeni za osvajanje naslova prvaka. U prilog tome nam je išla i činjenica da se Koraljka Hlede vratila u klub nakon završenog školovanja u SAD-u. Unatoč tada problemima u klubu koje smo imali s financijama trenirali smo bez prigovora sa željom da uspješno završimo sezonu. Bili smo svi posvećeni tome da s Montmontažom napokon osvojimo trofej. Imala sam neku želju i volju da ostanem, ali jednostavno došlo je do zasićenja i krenula sam drugim putem”.

U ljeto 1999.godine nije otišla na EP u Poljsku ”Nisam išla jer sam imala problema s ozljedom, a te sezone nekoliko igračica je otkazalo upravo zbog problema s ozljedama. Kasnije su me kontaktirali iz Livna (BiH) da dođem igrati za njih. Meni je godinu ranije baka umrla i njena želja je bila da bude pokopana u Livnu tako da sam bila ranije dolje i taj kraj mi se jako svidio. Nekako se sve posložilo i mene je povuklo da idem dolje i odigram sezonu u Livnu od kuda sam i porijeklom. Jedna od ljepših sezona za mene gdje sam se oporavila i košarkaški i financijski. Uživala sam igrajući u punoj dvorani, a imali smo i dobre rezultate jer smo završili kao drugi u BiH.”

Nakon epizode u BiH stigao je prvi od tri odlaska u Izrael ”Vito Gilić me pozvao u Izrael i godinu prije kada sam bila u Livnu, ali sam obećala kada odradim ugovor u Livnu da bi svakako željela doći. I tako je bilo. Igrala sam za Maccabi Ra’anana. Amra Đapo i ja smo bili u istom klubu i ambicije su bile ostanak u ligi. Liga je bila jaka s velikim brojem stranih igračica. Bile smo iznenađenje jer smo osvojile kup, a ono što je zanimljivo je činjenica da je gore bilo 12 igračica iz bivše države. Ozlijedila sam se u prvoj utakmici doigravanja gdje mi je teško stradalo koljeno, od prednjih križnih ligamenata do oba meniskusa. Operacija je bila u Njemačkoj, a sve je od početka vodio dr.Bojanić. Šest mjeseci nakon operacije sam se uspjela vratiti i na poziv Dade Milinovića na pola sezone došla sam u Gospić gdje smo osvojile prvenstvo Hrvatske upravo protiv Montmontaže u finalu.”

Drugi odlazak u Izrael dogodio se nakon Gospića kada je nosila dres Maccabi Ramatgana, a dvije godine kasnije na šest mjeseci igrala je i u ekipi Holon.

Između toga je slijedio povratak u zagrebačku košarku u ljeto 2003.godine kada je stigla u Croatiu koju je s klupe vodio Viktor Kovač ” Tada sam pokrenula svoju privatnu tvrtku i razmišljala sam se da igram još aktivno ali taj poziv nisam mogla odbiti. Naravno da posebno pamtim drugu sezonu 2004/2005 kada smo stigle do naslova prvakinja Hrvatske, ali i ostvarile veliki rezultat u Europi, a to je plasman na završni turnir Eurokupa u Napulj. Meni je osobno žao da sam imala osjećaj da je dio ekipe, pa čak i uprave bio zadovoljan samim plasmanom na Final four. Mi smo tada nadigrali jedan Prag koji je imao najviše ambicije da se preko tog kupa domogne Eurolige. U prvenstvu smo u finalu nakon pet utakmica slavile protiv Jolly-a iz Šibenika”..dodaje Kovač priču o sezoni u kojoj je pod obručima dominirala Razija Mujanović ”Ona je jednostavno bila prevaga u tim odlučujućim utakmicama. Napravili smo dobar balans unutar ekipe između starijih i mlađih igračica i to je dalo rezultata što se vidjelo i u toj petoj utakmici finala kada smo Razija i ja ranije napustile igru zbog pet osobnih pogreški”.

Nakon dvije sezone u Croatiji nakratko se vratila u spomenuti Izrael pa opet na Pešćenicu ”Tadašnji predsjednik Nikola Kristić me pozvao jer se raspadao klub. Taj novoformirani klub Croatia 2006 smo uz pomoć Slobodana Jurkovića, te Lidije Gnjidić i Tatjane Škudar Jacović vratiti iz Druge u Prvu ligu, a ja sam paralelno igrala i vodila mlađe kategorije”.

Još se igrački i trenerski okušala u Trešnjevci 2009 kod Deana Nemeca što je praktički značio i kraj njenje igračke karijere. Trenerski počeci su vezani za spomenutu Croatiu 2006 i Trešnjevku, a osim današnje pomoći FSV iz Rijeke jedno vrijeme radila je u Jabuci iz Zeprešića, te bila asistent Nemecu u kadetskoj reprezentaciji Hrvatske.

‘Dolazila sam i odlazila ali jednostavno nisam sebe pronalazila u tim projektima. U Zaprešiću sam imala najbolju volju sudjelovati u radu s mlađim igračicama ali klub nije imao veće ambicije. Osvojili smo i treće mjesto kod mlađih kadetkinja, ali ako nema rada, kontinuiteta i iskrenosti onda nisam dio tog projekta, a govorili su mi da sam preprofesionalna jer sam tri mjeseca radila s curama na osnovnim stvarima od dolaska na trening, ponašanja i rada na treningu do svega ostalog’‘.

Za vrijeme dok je bila pomoćni trener u ženskoj kadetskoj reprezentaciji dobila je poziv za preuzme vođenje juniorske reprezentacije ”Iskreno sam rekla da to nije za mene. Meni je cilj bio da se usavršim uz nekog trenerskog mentora kao recimo Željka Ciglara ili Borne Augustića, a ne da ulazim u nešto bez iskustva. Jednostavno sam tako razmišljala. Nisam za instant projekte. Ono što bih htjela naglasiti je da nam fali sustava rada, ustrajanosti i strpljenja. Znam da je teško ali preslikati rad Montmontaže u periodu prije rata i za vrijeme rata pod vodstvom Stjepana Sobočana, Borne Augustića, Damira Babića i Damira Meštrovića je potrebno našoj košarci. Oni su me odgajali da se podredim ekipi. Kada sam odlazila prvu godinu u Izrael sa strahom sam išla i pitala se da li sam ja dovoljno dobra igrati s igračicama koje igraju i WNBA ligu. Igračice bivše države su bile najškolovanije igračice u Izraelu. Znali smo sve vrste obrana, presing preko cijelog terena, usmjeravanje i tehnički smo bile najbolje u toj ligi. Danas nas muče mnogi problemi, a jedan od njih su svakako i članarine koje se moraju na drugi način rješavati. Mislim da talentiranim curama nije potrebno naplaćivati članarine i da nam je to jedan od problema koji se moraju rješavati”.

Kada pitate Moniku za trenere koju su obilježili njenu karijeru uvijeć će krenuti od svojih prvih dana ”Imam sreće da me nije puno trenera treniralo što danas nije slučaj. Kroz mlađe uzraste definitivno bih izdvojila Damir Babića koji je kroz Montmontažu došao u Zaprešić i pokrenuo školu košarke, pa Borna Augustić i Damir Meštrović. Kroz selekciju grada svakako Željko Ciglar i meni za reprezentaciju i pomoć u profesionalnoj karijeri za uživanje u sportu Vito Gilić. Tu bi još dodala Viktora Kovača s kojim sam imala neku vrstu partnerskog odnosa i danas se čujemo i podijelimo mišljenja.”

Ovih dana puno se priča o sustavu natjecanja za slijedeću sezonu, a kako radi u FSV-u iz Rijeke svoje mišljenje je podijelila i s nama ”Osobno nisam za to da se liga dijeli. Toliko ima malo utakmica i dijeliti ligu je po meni nepotrebno. Ja znam da će neki reći Dubrovnik i Osijek su daleko, ali i to je dio Hrvatske, a mi smo jednistvenu ligu igrali i za vrijeme rata kada se preko Paga dolazilo u Dalmaciju.”

Zahvaljujemo se Moniki na ugodnom razgovoru i tome što smo se prisjetili njenih velikih uspjeha, ali i uspjeha zagrebačke i hrvatske košarke.

 

 

 

 

Košarkaški kamp Novalja