Lutz ”Bujan me usmjerio u trenere, Miličević u Cibonu”…
foto: KK cibona
Kao dječak zavolio je košarku i njoj se maksimalno podredio. Danijel Lutz, dijete Dubrave iako još uvijek mlad trener već ima niz uspjeha, a svakako strši dvostruka kruna s Cibosima iz 2013.godine. Sezonu koja će ostati upamćena po prekidu zbog pandemije koronavirusa nije proveo na užarenoj klupi ”Ja sam ove sezone imao još ugovor Seoul Samsung Thunders iz Južne Koreje, ali nismo se oko nekih stvari dogovorili. U međuvremenu sam ovu sezonu iskoristio za neku rekuperaciju, rad na sebi. Ono što želim je to da se ne svedem samo na trenerski posao jer evo na primjeru Bjelice se vidi kako je trenerski posao dosta nesiguran. Radio sam kao sukomentator na dva EP i SP, puno NBA utakmica, pisao kolumne, imao podcast o NBA ligi i to je nešto što je potrebno da mi daje šansu da budem u košarci ako nemaš trenerski posao. Bio sam preko zime dva tjedna kod Bojana Bogdanovića u Salt Lake Cityju i upoznao njegov klub. Bio sam i na Filipinima gdje sam odradio pripremni period za njihovu ligu”..kaže Lutz na početku razgovora kojeg smo zamislili kao presjek njegove karijere.
Danijel Lutz i Marko Šapit
”Meni se dogodila situacija da sam ja tada već s 14 ili 15 godina u izostanku trenera meni povjerena uloga da organiziram trening. To je nešto što su u meni tada prepoznali Damir Beneta i Tihomir Bujan. To su bili moji prvi susreti s trenerskim poslom, a već sa 16 godina sam vodio i svoju prvu utakmicu na prvenstvu za mlađe kadete. Bujan je procjenio da moje igračke sposobnosti nisu za neku vrhunsku košarku, što mi je u tom trenutku bilo nešto najgore, ali tada je konkurencija bila izuzetno velika. On me usmjerio prema trenerskom poslu što se kasnije pokazalo kao ispravna odluka. Tada je bilo normalno da ljudi poput mene odnosno košarkaški entuzijasti ne napuštaju košarku. Kasnije sam u Dubravi vodio sve mlađe dobne selekcije. U tom periodu sam se jako puno družio s Edinom Hadžićem i imali smo zajedničku ideju da Dubrava ima šansu da poveća broj polaznika škole košarke. Poslije toga se to zaista i realiziralo. Ono što sam radio u Dubravi s mlađim kategorijama je bilo upravo ono što sam radio kod trenera Novosela, od osnovnih fundamentalnih stvari prema dalje. Kasnije su mojim odlaskom iz Dubrave upravo te generacije igrača s kojima sam radio direktno ili indirektno postizale najbolje rezultate u klupskoj povijesti’‘.
Lutz je u suradnji s Hadžićem i Marijom Mikulčićem potpisao prvi U12 trofej Dubrave 2003.godine. Bio je to prvi u seriji trojeja koje su osvajale mlađe kategorije kluba s istoka Zagreba.
Kada se sjetimo Perasa ja klupi Cibone odmah nam se ukaže i onaj nesretni poraz u Areni Zagreb od Partizana o finalu ABA lige ”Neki dan je bila godišnjica te utakmice, i svaki godine se sjetim te utakmice. Često čitam tekstove gdje ljudi pišu kako je kompletna klupa Cibone nakon koša Bojana Bogdanovića uletila u teren mislivši da je vrijeme isteklo. Ja moram reći da nisam bio na terenu, već sam bio potpuno svjestan da je ostalo još šest desetinki do kraja. Neznam na koji način sam ostao pribran jer vjerojatno nisam bio svjestan na koji je način Bojan šutirao tako kasno. Onda sam vidio točno kako je Kecman primio loptu i pogodio. Eto imam jedan prsten manje, a jednu gorku pilulu više u životu”
Dok nije stigao na klupu Vukova Danijel je imao bogato trenersko usavršavanje ”Moram reći da sam imao vrhunsku sreću biti na klupi u dvije sezone Eurolige gdje smo igrali Top 16 i bili konkurentni za Top 8 i da sam imao kolegu Tomicu Mijatovića koji je radio stvari koje je malo ljudi radilo što se tiče skautinga i on me apsolutno bez ikakvog ega ili animoziteta prihvatio i sve djelio samnom što se tiče tog dijela sporta. Tu sam mu neizmjerno zahvalan. Radio sam praktički sa svim našim izbornicima jer sam asistirao Perasoviću, Anzuloviću, Repeši, Mršiću, Vrankoviću te još Zdravku Raduloviću. Od svakog sam ponešto uzeo”.
Uslijedio je odlazak na Kosovo gdje je prihvatio ponudu KB Peja, tamošnjeg prvoligaša iz Peći ”Tamo je košarka nešto što je nama bila početkom rata. I ove godine sam nešto pratio njihovu ligu i bez obzira što nemaju kvalitetu domaćih igrača i kupuju nekakve skromne strance koji nude atraktivnost njihove dvorane su pune. Tamo gdje sam ja živio kava je koštala 50 centi i kada se digne za 10 centi ljudi jednostavno ne idu u kafiće. To je njihov standard. Karta je između 1 i 2 eura, a dvorane su uvijek pune. Ono što se poklopilo mojim dolaskom na Kosovo je bilo da su njihovi klubovi prvi puta te godine igrali natjecanje van njihove države, a to je bila Balkanska liga. Jedan detalj te lige je kada smo igrali u Skoplju naš autobus je stao, a ja nisam znao zbog čega stoji, a moj pomoćni trener mi kaže žao mi je treneru ali moramo stati u MCDonalds. Oni koji su živjeli u Peći nikada nisu bili u MCDonaldsu. Krenuli smo s četiri poraza u sezonu, ali prije nego što sam otišao zbog privatnih razloga nanizali smo devet pobjeda. Imao samo 18 pobjeda u 19 utakmica u jednom trenutku, ali sam nažalost morao otići”
Nakon godinu dana (2015) uslijedio je povratak pod Toranj, ali u ulozi trenera juniorske momčadi s kojom je postao prvak Hrvatske ”Te godine smo bili prvaci s odličnom momčadi. Žižić je igrao samo završni turnir, igrali su Zubac, Slavica… a ono što mene posebno veseli da je još jako puno igrača iz te generacije ili igra HT Premijer ligu kao što su Slavica, Mandić, Uljarević Buljević, Popić, ili su na collegeu u SAD-u kao Maričević, Skokna i Kumanović. To je sezona u kojoj mo jako puno radili. Imao sam dva odlična asistenta, danas trenera u Zaboku Ivana Tomasa i Ivana Kapova, te kondicijskog trenera Bašića i način na koji smo organizirali treninge je po meni put kako bi trebali raditi bez neke lažne skromnosti kako se proizvode igrači ne samo vrhunski, već i za domaću klupsku košarku. Tim momcima što su preživjeli te godine skidam kapu. Oni bi u 7 ujutro počeli trening i radili sa kondicijskim trenerom, nastavili s Tomasom i Kapovom, a oko 8.45 kada ih ja preuzmem oni bi bili zagrijani i pripremljeni za onu finu obradu što se kaže. Tu govorim samo o jutarnjem treningu. Svaki igrač je imao između 11 i 13 treninga tjedno uz naravno službene i prijateljske utakmice.”
Slijedila je epizoda u Cedeviti gdje je trebao voditi drugu momčad u domaćem prvenstvu ”Nažalost ta ideja o projektu zbog koje sam ja došao u Cedevitu da bude druga momčad se jako brzo raspala. Bilo je premalo igrača da to bude autonomna momčad, a poslije toga su u tu momčad dolazili igrači koji su bili višak u prvoj momčadi i čekali da se riješe ugovori kao što su Stockton i Hopson. Puno mi je bolji bio način na koji je Rimac radio poslije, a mi nažalost nismo imali autonomiju. Drago mi je da su neki igrači iz te momčadi pokazali kvalitetu kao Bundović, Rogić, Marko Ramljak, Lončar, Vučić. To je cijela grupa igrača koja je bila neodlučna oko toga mogu li postati igrači i ako ništa drugo mislim da sam dobro potrošio vrijeme tih nekoliko mjeseci da ih uvjerim da to mogu biti.”
Lutz je i ove sezone imao nekoliko ponuda iz domaćih klubova, ali vjeruje da će na jesen doći jedan novi izazov. S obzirom da prati naše klubove pitali smo njegovo mišljenje o natjecanjima koje imaju klubovi ”Našim košarkašima trebaju utakmice i to smo im dužni omogućiti. Jako mi se svidjela odluka da se igra tri kruga domaćeg prvenstva. Treba igrati što više i ukoliko nema ABA lige neophodno ja da što više klubova igra neko inozemno natjecanje. Ako je princip da se sudjeluje u ABA ligi onda apsolutno nema potrebe. Imam malo obrnutu teoriju o tome da ABA ligu trebaju igrati iskusniji, a domaće prvenstvo mlađi igrači. Ne, s obzirom na to kako stojimo bilo bi jako dobro da mlađi igrači igraju ABA ligu. Ja nisam protiv nijedne lige kako se ona zvala, ja sam da se igra jer i naši veliki igrači su kao mladi igrači praktički igrali ABA ligu i to nije problem. Problem je da se mora igrati i proći teško gostovanje uz težak i naporan rad”..zaključio je razgovor Lutz.
