Sinković ”Treneri se srame tražiti savjet, igrači se moraju školovati”…

Kada je netko 72 godine aktivan u košarci teško da možete očekivati da u jednom ugodnom razgovoru rezimiramo cijelu bogatu karijeru kakvu iza sebe ima gospodin Boris Sinković, diplomirani pravnik i košarkaški učitelj iz čijih misli su svoje znanje razvijali brojni domaći i inozemni treneri. I danas se u mirovini rado prisjeti svojih lijepih i manje lijepih trenutaka koji su obilježili njegovu karijeru koju je uz našu košarku dobro upoznala i Italija gdje je radio u dva navrata. Željeli smo kronološki proći kroz njegovu karijeru naglašavajući prije svega njegov rad u Lokomotivi (današnja Cibona), te brojne seminare na kojima su sudjelovali brojni istaknuti današnji treneri.

”Iako sam u djetinjstvu bio plivač i atletičar  ipak je moj životni odabir bila košarka. Aktivno sam se počeo baviti 1948.godine u tadašnjem Poletu koji je 1950.godine postao Lokomotiva. U Karlovcu sam s Poletom osvojio juniorski naslov prvaka Hrvatske 1949.g. Tada smo išli na prvenstvo bivše države u Beograd gdje smo osvojili četvrto mjesto. Bio sam i sudionikom otvaranja vanjskog igrališta na Tuškancu 1949.godine. Nakon što smo postali Lokomotiva sastavljena je nova selekcija, a ja kao najmlađi član ostao sam kapetan juniorske selekcije i počeo  trenirati sa seniorskom momčadi. Tada su i muška i ženska selekcija Lokomotive bili u Prvoj ligi. Zanimljivost je kada smo igrali za Lokomotivu imali smo besplatne karte za vlak što je tada bilo vrlo važno zbog putovanja na utakmice.”… prisjeća se Boris svojih prvih košarkaških godina. Punih deset sezona nosio je dres Lokomotive na poziciji organizatora igre, a jedno vrijeme bio je paralelno igrač i trener.

Sinković u dresu selekcije Zagreba

Već sa 26 godina postao je trener seniorske momčadi Lokomotive koju je odmah u prvoj sezoni vratio u elitni rang košarke bivše države, i otišao u vojsku a u drugoj sezoni KK Lokomotiva postiže  senzacionalno drugo mjesto. Dok se još aktivno bavio košarkom bio je i trener mlađih kategorija Lokomotive, a s juniorima je više puta osvajao prvenstvo Hrvatske, te jedanput bio viceprvak Jugoslavije. Upravo nakon tog osvajanja drugog mjesta i poraza u finalu od OKK Beograda stigao je, za njega važan telegram, od KSJ-a da je izabran za trenera juniorske reprezentacije Jugoslavije.”Bio sam sretan, a u reprezentaciju su pozvani i moji igrači  Mirko Novosel, Dragan Kovačić, Marijan Catinelli i Boris Lalić, što je u ono vrijeme bilo veliko priznanje. Nažalost nismo kasnije dočekali taj debi u reprezentaciji jer je prvenstvo zbog sukoba Turske i Grčke bilo odgođeno”

S igračima Lokomotive

U Lokomotivi je trenirao dva seniorska reprezentativca Jugoslavije Dragana Kovačića i Zvonka Petričevića.

Prvi trenerski tečaj položio je 1953.godine, a zanimljivo da je na diplomu morao čekati godinu dana ” Prvi tečaj za trenera košarke organiziran je u Zagrebu, u Kačićevoj ulici 1952.godine i tu sam položio ispite ali sam zbog svoje mladosti morao čekati godinu dana. U tom periodu Košarkaški savez Hrvatske me pozvao u Delnice da budem, po prvi puta, instruktor. U to vrijeme, bilo je normalno sudjelovati na radnim akcijama, gdje smo mi  kao igrači  KK Lokomotive i sudjelovali. Radne akcije su bila mjesta na kojima smo stjecali brojna poznanstva.’.

U tadašnje doba sudjelovao je na brojnim klupskim turnirima u Europi kao i na prvenstvu željezničara u Briselu gdje je Jugoslavija osvojila prvo mjesto. ”Kao igrač imao sam i poziva da igram u inozemstvu, ali mi je fakultet bio na prvom mjestu.”

U nekoliko se navrata vraćao kao trener seniora Lokomotive, a zanimljiva je bila činjenica kako je preuzeo žensku ekipu Lokomotive ”Kao trener muške ekipe bio sam mlađi od nekih igrača, ali su me slušali i uspjeli smo se vratiti u I. ligu. Međutim kasnije u jednom trenutku uprava kluba je počela odlučivati tko bi trebao igrati više, a tko manje. Moj karakter mi nije dozvolio da budem trener poslušnik već sam napustio sastanak i izašao vani gdje su me dočekale košarkašice Lokomotive. One su mi rekle:  ”Budite naš trener“  Odgovorio sam im da ako cure žele u Prvu ligu da ću im biti trener. One su to prihvatile i trenirale svaki dan pa smo se sljedeće godine plasirali u Prvu ligu”

Prije nego što je postao trener seniorske momčadi Lokomotive za njega posebno uspješna godina je bila 1957.g.  ”U Beogradu je  otvorena Viša trenerka škola na kojoj je bilo samo 20 kandidata iz svih sportova u Jugoslaviji. Na natječaju sam primljen jedini iz  Hrvatske, za košarku,  što je bila iznimna čast. U prilog mi je išla činjenica da sam tada bio igrač Prve lige, trener sa trenerskom diplomom, a i trener juniorske reprezentacije.”  

Vodio je mušku i žensku reprezentaciju Zagreba na brojnim turnirima, a posebno se sjeća velike priredbe  na Šalati 1962.godine susreta gradskih reprezentacija Zagreba i Moskve (ustvari reprezentacija SSSRa). Tada je selekciju Zagreba pojačao Pino Gjergja.  

Uspjesi sa ženskom selekcijom Lokomotive 1964.godine kada je vratio cure u Prvu ligu i postao prvakom Hrvatske nisu promakli stručnom savjetu KS Jugoslavije i izabran je za trenera ženske juniorske reprezentacije Jugoslavije. ”Na  tom prvom EP za juniorke održanom u Bugarskoj u organizaciji  FIBA-e, osvojena je srebrena medalja koja je ujedno i prva medalja jugoslavenske  ženske košarke u međunarodnim natjecanjima. Dvije godine poslije u Italiji bili smo treći.”

Viceprvak Europe s juniorkama bivše države

Prije odlaska u Italiju radio je u Medveščaku i Zaprešiću, a do odlaska u Italiju došlo je iznenada ”Kada sam kao pravnik zbog reforme radnih mjesta ostao bez posla krenuo sam u Italiju. Dotadašnji amaterski rad kao trenera zamijenio sam profesionalnim radom. Tamo sam vodio ekipe u tri ranga natjecanja: Viktoriu Libertas (današnji Scavolini iz Pesara), u dva navrata Olimpiu iz Firenze, Chietti, San Miniato, Cagli, Gubbio i Castrovillari. U nekim ekipama sam bio i po dva ili tri puta pozivan za trenera. U tim klubovima pored vođenja seniorske momčadi radio sam na razvoju mladih igrača i usavršavanju mladih trenera. Te 1968.godine završio sam i trogodišnji trenerski tečaj u Italiji i imam zvanje nacionalnog trenera svih kategorija.”

Međutim njemu među najdraže uspjehe u Italiji spada rad u malom klubu Chietti (C liga) s čijim mlađim kadetima je postao prvakom Italije. Iz te ekipe uz jednog juniorskog reprezentativca, još dva su nastupila za seniorsku momčad Virtusa iz Bologne.

Još 1973.godine bio je jedan od osnivača trenerske udruge Jugoslavije  u Beogradu, a poseban utjecaj na njega imao je pokojni Borislav Stanković. ”Poznavao je beogradsku školu, ali želio je vidjeti i kako radi naša zagrebačka škola. Nisam slučajno dva puta imenovan za trenera reprezentacije i nije čudo da je Mirko Novosel postao trener seniorske”

Trenirao je i žensku ekipu Montinga, bio u dva navrata u Slavonskom Brodu (Oriolik), a u samostalnoj Hrvatskoj bio je stručni voditelj i predavač na tečajevima za trenere košarke koja realizira Hrvatska olimpijska akademija u suradnji s HKS-om. Dugi niz godina predavao je i na tečajevima za trenera košarke u organizaciji HKS-a, Kineziološkog fakulteta, a bio je instruktor košarke u HKS-u i KSZ-a.

S juniorskom reprezentacijom Hrvatske u SAD- u 1980.godine

Zanimljivo da je u Italiji još nekoliko puta prolazio kroz savjetovanja  za trenera jer je jednostavno želio vidjeti nova znanja koja su se javljala razvojem tehnologije. Iako je bio u Italiji, svakoga ljeta bio je stručni voditelj brojnih kampova za mlade igrače, Jedan od njih je svakako nadaleko poznati kamp na Badiji. Dugih 13 godina je bio voditelj i međunarodnog kampa u Vodicama.

Kamp KSZ-a na Badiji 1999.godine

Na brojnim savjetovanjima i kampovima koje je držao u Hrvatskoj (Delnice, Vukovar, Poreč, Pazin, Bjelolasica, Nova Gradiška, Požega, Sl.Brod, Biograd, Orebić, Vis, Badija, Vodice, Samobor, Vinkovci, Zagreb, Veli Lošinj, Vrbovec…), te Italiji, Švicarskoj, Makedoniji, Njemačkoj, Francuskoj, Kosovu znao je trenerima reći:

”Kad sam bio mladi trener, 1952.godine došao je predavati jedan trener iz Amerike pa je rekao da je košarka  jednostavan sport, ali je jako teško doći do jednostavnosti. Mi smo ga svi gledali i očekivali od njega da nešto kaže o taktici. Imao sam utakmicu na Martinovki za koji dan protiv pokojnog Marijana Pasarića, očekivao sam da ću na tom predavanju čuti nešto novo što bi mogao upotrijebiti na toj utakmici, ali oni nije ništa rekao. Tako i vi sada od mene očekujete da vam nešto kažem. U ono vrijeme nisam shvatio poruku, ali nakon nekoliko godina i niza sastanaka i seminara sam počeo shvaćati poruku tog trenera –  što više učiš bit će ti jednostavnije.. Vrijeme treninga je dragocjeno vrijeme, a mi moramo pomoći trenerima, a mnogi se treneri srame pitati. Svaki puta kada sam išao predavati u inozemstvo ili držati kamp  nastojao sam povesti jednog  trenera iz Hrvatske da ide sa mnom radi usavršavanja.”

Na trenerskom seminaru u Crikvenici 2004.godine

Jedna zanimljivost ga ipak čini posebnim ”Nikada nisam bio pomoćni trener, već samo glavni, a kasnije sam radio kao i instruktor. To mi je dalo obavezu da stalno učim i prikupljam iskustvo. Na tim brojnim kampovima u zemlji i inozemstvu uvijek sam radio program kampa i bio, što se kaže ”glavni i odgovorni.”

Deset godina je bio i košarkaški sudac, a osnivač je prvog stručnog časopisa za trenere u Hrvatskoj ”Time out”. Unatoč tome što je svoje vrijedno iskustvo i veliki broj knjiga želio podijeliti s trenerskom udrugom u Hrvatskoj po njegovim riječima teško su njegove ideje dolazile na plodno tlo što ga je posebno žalostilo ”Imao sam priliku kao instruktor HKS-a proći kroz cijelu državu i nisam nikada kritizirao trenere. 2010. godine smo bili najbolja država u Europi po rezultatima s mlađim kategorijama i nitko to tada nije potencirao. U sedam godina koliko sam bio instruktor naše selekcije na EP i SP  osvojile su dvije zlatne, tri srebre i dvije brončane medalje i iz tih rezultata su stigli današnji NBA igrači.”

Sinković ističe da je danas jedan od trojice živućih članova Lokomotivine ekipe iz 1948/49. godine Ivice Žnidareca i tadašnjeg trenera Branimira Volfera, a naglasio nam je i glavnu razliku između Lokomotive i Cibone ”Lokomotiva je bila izvor igrača, trenera i sudaca. Mi smo podijelili uloge. Svi smo bili zainteresirani za klub. Radili smo projekt da dobijemo krov na Tuškancu kako bi mogli igrati utakmice i trenirati kada je kiša i još puno toga. Nama je škola bila prioritet i željeli smo da igrači završavaju fakultete. Tako su nama u Lokomotivu dolazili igrači kao Prijić, Katunarić, Gojanović itd. kao studenti, a za Cibonu su se vezali novci i karijera”.

Dobitnik je brojnih priznanja, a posebno izdvajamo nagradu za životno djelo HOO-a ”Matija Ljubek” koju je dobio 2009.godine.

Na kraju razgovora smatra da mi u Hrvatskoj imamo trenere, ali kojima se mora omogućiti stalno usavršavanje. Unatoč 87 godina i dalje radi i vodi kampove u inozemstvu za mlade igrače i igračice za koje kaže ”trenirajte i igrajte košarku, ali nikad ne zaboravite školu”

U njegovoj dokumentaciji ostalo je puno toga za reći i vjerujemo novom susretu s gospodinom Sinkovićem gdje bi željeli doznati niz zanimljivih anegdota iz njegove karijere koje bi zasigurno plijenile vašu pažnju.