Kolaj ”Prijateljstva u košarci se pamte zauvijek”..

Jedna od rijetkih ženskih trenera u muškoj košarci je svakako Borka Kolaj. Nekadašnja igračica svoje životno sportsko iskustvo prenosi kao profesor tjelesne kulture, a mnogi je poznaju kao trenericu mlađih kategorija u Školi košarke Cedevita Junior i to već punih 10 godina. Ovo je priča o njenom košarkaškom odrastanju, a sportski rezultati koji stoje iza nje najbolje govore o njezinom radu.

”Moja ljubav prema košarci je planula u petom razredu OŠ Ivana Cankara kada sam otišla na trening tadašnjeg ŽKK Cibona. Na tom treningu trener Orlan Mirković mi je kazao ”Mala, ti moraš doći u klub”. Od tada je sve krenulo i zaista moram zahvaliti gospodinu Mirkoviću koji je već tada obilježio moj životni put”..započinje razgovor Borka prisjećajući se svojih prvih košarkaških koraka

Nije dugo bila članica Cibone iz dobro znanih razloga ”Klub je odlučio da neće imati žensku ekipu i sreću sam morala potražiti u Novom Zagrebu. Taj kraći period u Ciboni me trenirao Damir Meštrović koji me stalno izvlačio iz kazne koju sam imala kod pokojnog oca, a kazna je bila zabrana treniranja. Zato se moram i treneru Meštroviću zahvaliti.”

Boravak u Novom Zagrebu nije bio dugotrajan iz opet identičnog razloga, pa je sreću potražila u Sloveniji (Rogaška), a kasnije u Radniku iz Velike Gorice i Sutli (Jabuka) u Zaprešiću gdje je bilježila najveći rezultatski uspjeh ” S Jabukom sam igrala u Kupu Liliane Ronchetti, a karijeru sam završila u Beču (Austrija).’‘..razimirala je igračku karijeru čija ljubav prema košarci nije prestala ”Iako su mi treninzi, utakmice i putovanja oduzimali puno vremena nisam zapostavila studij te sam uspjela diplomirati na Kineziološkom fakultetu. Nakon završetak igračke karijere počela sam raditi kao profesor TZK-a.”

U sastavu Jabuke (četvrta o donjem redu)

Iako je kroz posao ostala vezana za sport ipak se otvorila želja za trenerskim radom ”Dobila sam ponudu od gospodina Ante Vlašića koji je u suradnji s Cibonom osnovao Školu košarke Vučići i u tom timu je želio i mene. Kampovi na kojima sam bila i radila s vrhunskim trenerima kao što su Boris Sinković, Slavko Trninić, Vlado Vanjak, Vic Pruden, Dragan Vasiljev i Mladen Cetinja su mi jako puno koristili i iz kojih sam jako puno naučila. Bile su to nezaboravne godine provedene u toj školi gdje sam nakon odlaska Vlašića kojem sam neizmjerno zahvalna odlučila sama krenuti u stvaranje mog novog kluba.”

Ipak u tome je ”zaustavljena” na nagovor Željka Dugandžića ” On je inzistirao da se priključim novoosnovanoj školi košarke Cedevita i na tome sam mu neizmjerno zahvalna. Već nakon prve godine rada voditelj Dejan Jovović ukazao mi je veliko povjerenje ponudivši mi vođenje selekcija mlađih uzrasta. Vjerujem da sam radom i rezultatima opravdala to povjerenje, a osvojena prvenstva Zagreba i Hrvatske te niza drugih turnira svakako opravdavaju moju činjenicu”. Od brojnih trofeja u njenoj riznici izdvajamo tri uzastopna naslova prvaka na Otvorenom prvenstvu Hrvatske za djačake.

Prvakinja Hrvatske s Cedevitom U12 2017.godine

Prvakinja Hrvatske s Cedevitom U13 2018.godine

Prvakinja Hrvatske s Cedevitom U12 2019.godine

Brzo se prilagodila načinu rada u klubu koji je iz godine u godinu razvijao mrežu škola košarke, a tradicionalni ljetni kampovi na Velom Lošinju otvarali su nove i drugačije okolnosti rada s djecom ”U Cedeviti se zna sve: gdje, kada, kako i zašto. Kada s Cedevitom stasaš, nakon toliko godina shvatiš da kao tim imate zajedničke interese, a to je – napuniti dvoranu djecom i njihovim roditeljima, a da ni jednima ni drugima se nije teško žrtvovati za sport. U Cedeviti sam jako zadovoljna, klub okuplja zavidan broj djece svih košarkaških uzrasta. Kad se okupe na Kids Day-u, kad zaigraju ligu, turnire i kada shvatite što im se sve pruža u Domu košarke Cedevita za zagrebačkoj Kajzerici i mnogobrojnim školama po Zagrebu i okolici onda mi je žao što to nije bolje prepoznato i na državnoj razini jer sport kod nas živi 24 sata. Moram zahvaliti upravi koja nam je omogućila kvalitetan rad i razvoj djece od njihovim prvih košarkaških koraka. A onda vidiš kako ti klinci odrastaju i pretvaraju se u ozbiljne igrače koji se nasmiješe kad te sretnu, da, to je uspjeh košarkašice i prosvjetarke. A kamp je priča za sebe. Radiš, poštuješ pravila i upoznaš djecu iz neke nove perspektive. Oni znaju da sam ja stroga i da na ulazu u bus uzimam mobitele i potičem ih da razgovaraju. A onda slijedi još pravila jer tamo ste odgovorni za njih 24 sata. Onda slijede krize, oni bi kući, pa ih tješiš, brišeš suzne obraze, a kad se spremaju opet plaču zato što im se ne ide kući”.

Podršku koju ima od muških kolega vraća velikim entuzijazmom i nikada se nije osjećala manje vrijednom ”U svakoj sam prilici nastojala dokazati da u košarci po spolu ne bi trebalo raditi razliku. Bilo je situacija u kojima mi se jasno davalo do znanja da su muški treneri važniji. Usput jedna mala anegdota kada je spiker na jednom turniru stalno ponavljao trener, trener, trener došao je do njega jedan od mojih igrača i rekao mu je zašto vi stalno govorite trener a mi imamo trenericu. Mogu reći da ja s muškarcima u sportu nikad nisam imala problema, a oni su samnom imali kroz moje rezultate ha ha.”

Ljetni kamp na Velom Lošinju (gost Dario Šarić)

Animirati djecu da se bave sportom, a posebno košarkom danas je najveći izazov za trenere u školama košarke ”Moraš dati 100 posto sebe i kao trener, ali i kao čovjek. Mnogi roditelji kažu da izgledam strogo na prvom treningu i da su se bojali da će dijete odustati kad su čuli kako znam podviknuti, ali djeca i dalje dolaze. Djeca vole red, a ne izostane tu i humora i smijeha. I pred njima prije svega moraš biti pravedan.”

Način rada u školi košarke iznimno je bitan za daljnji razvoj igrača, a svoje viđenje toga i savjet mladim trenerima podijelila je s nama ”U školi košarke gradite kuću od temelja, drilate djecu da izvježbaju košarkaške pokrete bez greške kako bi im to ušlo u naviku. Tu je potrebno jako puno strpljenja. Mladi trener u timskog sportu ipak treba gledati svakog pojedinog igrača, a naročito kad se to dijete tek okušava u sportskim vodama. Djeca vrlo brzo nauče na povišene tonove i na ulazak-izlazak iz igre, no na nepravdenog i pristranog trenera teško se mogu naviknuti. Utakmica je uvijek mjesto kada svakome morate dati njegovih pet minuta ako za to postoji prilika jer to je motiv koji te klince pokreće u toj dobi. Nagledala sam se u svojoj karijeri različitih procjena oko talentiranosti pojedinih igrača, ali rad čini čuda, a talent je tek dobar temelj za to. Po prirodi sam optimistična i izdržljiva, pa to nek bude poruka mladim igračima, a treneri unesite svoju dozu kreativnosti jer košarka je ipak timski sport. Ako je ekipa uigrana i dobro posložena može na terenu izgledati čarobno”

Za kraj razgovora dvije rečenice koje ipak ocrtavaju bit sporta ”Kad malo pogledam unatrag od svega što danas nosim iz svijeta košarke su mnogobrojna poznanstva, ali i doživotna prijateljstva, a njih nije malo. To mi je nadragocjenije i to ću pamtiti zauvijek.”