Gnjidić ”Današnjim generacijama nedostaje pripadnosti sredini i klubu”

U ciklusu razgovora s bivšim igračicama koje se ostavile značajan trag u zagrebačkoj košarci stigli smo do Lidije Gnjidić (nekada Abrlić) koja je cijelu svoju karijeru provela igrajući za zagrebačke klubove s kojima je osvajala najveće domaće trofeje, ali i izborila nastup u reprezentaciji Hrvatske. Lidija je supruga nekada odličnog igrača, a danas direktora Dubrave Borisa Gnjidića, a  da “Jabuka ne pada daleko od stabla” pokazuje i činjenica da se njihova dva sina bave košarkom igrajući da Cibonu (Lovro) i Dubravu (Matija), dok je najmlađa kći Iva počela svladavati svoje prve košarkaške korake. Uspješnu karijeru imala je i Lidijina sestra Tihana Abrić, danas Jurić.

”Košarku sam počela igrati u OŠ Mate Lovraka kod trenera Jankovića. Moj prvi trener, a i najznačajnija osoba zbog koje sam se i nastavila baviti košarkom je pokojni  Nenad Marinić. Okupio je djevojčice iz osnovnih škola zagrebačke Dubrave u Košarkaški klub Dubrava i vrlo brzo počele smo postizati zavidne rezultate na Prvenstvima Hrvatske, kao i bivše države. Brojne uspješne zagrebačke košarkašice i kasnije započele su svoje karijere uz trenera Marinića. Za jednu malu Dubravu u mlađim uzrastima bile smo poznate u Hrvatskoj, ali i bivšoj državi. Krasilo nas je prijateljstvo koje se zadržalo do danas. S dečkima iz kluba koje je trenirao Srećko Medvedec, provodili smo dane na sportskom centru, klupski proslavljali nove godine, pobjede jednih i drugih, ali i često radili „spačke“ jedni drugima. U vremenima kad se obuća ostavljala ispred ulaska u hodnik za svlačionice, dok je naš trening završio, a dečkima trajao zavezale smo sve tenisice, koje su se toliko zapetljale da su ih dečki do ponoći raspetljavali. Naravno da je njihova osveta bila dugo planirana, te smo nakon jednog treninga (koji je završen u maloj dvorani ) shvatili da nam svima nedostaju stvari po torbama. Imali smo što i vidjeti od bočnog i glavnog koša bio je zavezan štrik sa svim našim stvarima iz torbi ( da ne kažem donjim vešom  ha ha ).”

Dubrava – Donji red, Majnarić, Habuš, Palić, Šoda, Škrinjar
Gornje red, Đuras, Abrlić (Gnjidić), Jurišić, Guina, trener Marinić

Ljubav između nje i supruga planula je upravo u dvorani ”Na Prvenstvo Hrvatske u Split dečki su putovali vlakom da bi došli navijati. Naravno da su se tu izdogađale i međusobne ljubavi, pa sam tako i ja svog supruga upoznala u dvorani igrajući jedan na jedan (iako se naši prijatelji zezaju da smo od vrtića zajedno ). Mislim da današnjim generacijama nedostaje takve rekla bih obiteljske pripadnosti sredini i klubu. ”

”Što se tiče moje karijere kao košarkašica Dubrave igrala sam za Reprezentaciju Hrvatske na prvenstvima bivše države. Veliki uspjeh za tada mali Košarkaški klub Dubrava i za mene bio je moj poziv na juniorski Kup Mediterana u Dubrovnik gdje sam nastupala s igračicama iz cijele Jugoslavije. Poneke od njih sretnem i danas na Veteranskim turnirima, gdje nažalost sudjelujem kao turist zbog problema s koljenom. Ali donedavno sam donosila medalje i s Europskih veteranskih prvenstava.”

Nakon što je omladinski pogon provela u Dubravi uslijedio je odlazak u Montmontažu ”Stigla sam kod trenera Miroslava Sobočana koji je stvarno znao s nama djevojkama (bio je pravi psiholog). Dvije godine igramo Jugoslavensku ligu, a raspadom bivše države igramo Hrvatsku ligu. Vječiti rivali su nam Splićanke, prvenstvo im nismo mogle oduzeti, ali poneki Kup jesmo. Iako rivali na terenu s puno njih sam u kontaktu i veselim se svakom susretu.”

Montmontaža 1990/  Gornji red s lijeva: Treneri Sobočan i Meštrović, Grčić, Germ, Pavlović, Uzelac, Lelas, Nizamić, Varga, trener Augustić, tehniko Pezelj, dr.Jokanović Dolje s lijeva: Abrlić (Gnjidić), Pretreger, Paćirski, Kovač, Škudar, Hlede, Marohnić

Pod vodstvom Sobočana stigla je i do seniorske reprezentacije Hrvatske, ali je ozljeda koljena spriječila u tome. Nije zaboravila spomenute i ostale trenere u Montmontaži ”Trener koji je puno individualno radio samnom je Damir Meštrović, nezaobilazni Meštar koji je bio pun košarkaških fora, ali nas je znao saslušati i dati nam savjet. Veseli me što je danas Meštar trener mom sinu. Kad spominjem Meštra ne mogu ne spomenuti Bornu Augustića dobru dušu tadašnje Montmontaže trenera čije je znanje veliko i koji nam je svima bio velika pomoć. Bili smo super ekipa, uvijek spremne na zafrkanciju. Jedne godine finale Kupa bilo je u Dubrovniku baš u dane kad je u Dubrovniku bio karneval. Zbrisali smo iz hotela namaskirane (stvari smo ponijele iz Zagreba ), zabavile se, međutim nismo se uspjele vratiti neopaženo jer smo naletjele na trenera Sobočana. Kup smo nažalost izgubile i naša kazna bila je dvostruka.”

Nakon punih 11 godina napustila je Montmontažu s kojom je osvojila Kup Hrvatske 1993. i 1994.godine i zaputila se u tadašnju Centar banku ”Tome je vjerojatno kumovala moja dobra igra gdje smo pobjedile Centar banku, u kojoj su tada igrale (Danira Nakić Bilić, Žana Lelas, Korana Longin, Vanda Baranović, Slavica Pretreger ..),praktički cijela reprezentacija. Te godine u Centar banku dolazi i trener Neno Amanović. Igramo Euroligu, nakon odlaska nekih igračica moja minutaža se povećava. Neću zaboraviti naše finale sa Šibenikom u Šibeniku. Dvorana krcata, atmosfera za naježiti se, tijesno smo izgubili, ali smo im se druge godine osvetili i osvojili prvenstvo.”..ističe Lidija kojoj je Amanović dao kapetansku traku ”Cijenio je moju borbenost i vratio mi samopouzdanje. S reprezentacijom sam tada osvojila zlato na Mediteranskim igrama (1997) i sudjelovala na Prvenstvu Europe. Bili smo jako homogena ekipa. Zafrkancije nije nedostajalo. Međutim na jednim kvalifikacijama za Europsko prvenstvo ozlijedila sam drugo koljeno i imala novu operaciju.”

Centar banka – prvak Hrvatske 1996. Donji red s lijeva: Pretreger, Gnjidić, J.Nakić, Popović, Grabovac, Škudar Gornji red s lijeva: Ž.Lelas, Antić, D.Nakić, Jerant, Longin, Skelin

Hrvatska zlatna na MI u Bariju (1997)

U dresu Centar banke (Adriatic osiguranja) osvojila je dva prvenstva (1996. i 1998), te dva Kupa (1997, 1998), a aktivnoj igračkoj karijeri nakon rođenja sinova kratko se vratila na Pešćenici s namjerom da pomogne Croatiji u kojoj se nije dugo zadržala već posvetila poslu ”Učiteljica sam razredne nastave u OŠ Mato Lovrak i trenerica Škole košarke. Tradiciju koju je započela moja pokojna majka Ivanka Abrlić ( bivša ravnateljica OŠ Mate Lovraka ) i Krešimir Nevistić, bivši košarkaš i učenik škole, a to je Dan košarke željeli smo nastaviti i ove godine kada je trebalo biti 18. izdanje po redu, ali je zbog korona virusa odgođen. Ono što me oduševljava, je ne toliko košarkaška dostignuća koje moji Lovrakovci od 1. do 8. razreda pokazuju, već potreba djece da zajedno uređuju dvoranu za taj dan, da se zajedno druže i da istinski zajedno i žive za taj jedan dan u godini.

Sa suprugom Borisom Gnjidićem vodi školu košarke Mato Lovrak

Uz rad u školi košarke nije na drugi način vezana uz žensku košarku iako naravno uvijek prati smjer u kojem ona ide ”Moj košarkaški život danas vezan je uz školski sport. Vodim Školu košarke za djevojčice u svojoj školi i redovite smo na Prvenstvima grada Zagreba. Ne nalazim sebe više u klupskom sportu. Žalosno je da i KK Montmontaža i KK Croatija više ne postoje. Jesu li to krivi ljudi koji su vodili te klubove ili je to sustav u kojem nema novaca ni sluha za ženski sport ili smo se mi koji smo bili dio toga olako maknuli? Nema pehara, nema slika, nema ni podataka, samo tu i tamo neki osobni isječci iz novina i sjećanja. Svaka čast Daniri ( Bilić ) koja kao ravnateljica Športskog muzeja skuplja sve stvari iz hrvatske sportske povijesti, pa tako i košarkaške. Zato se danas divim ljudima koji još uvijek žive za žensku košarku i bore se za nju, ja to vidim u Zagrebu, ali i u drugim sredinama. Nije im lako.”

U košarci će se još dugo pričati u domu Gnjidićevih ”Kojim putem će krenuti moja djeca ovisi o njima. Pokušavam im usaditi da je najviše bitno da budu pošteni prema sebi i drugima i da u svemu daju svoj maksimum. Sada se zafrkavaju mojim savjetima, ali vjerujem da će im jednog dana koristiti. Jednom mi je jedan čovjek kod upoznavanja čuvši da sam igrala košarku rekao, ja sam ti bio dobar sa sestrama Abrlić ne znajući da smo to moja sestra Tihana i ja. Tihana je sedam godina mlađa. Ali sad mogu reći bolja košarkašica. Iz Dubrave je došla kod mene u Montmontažu, bila je mlađa i nismo igrale skupa, odlazi u Ameriku na studij, gdje igra za UCON. Igranje za reprezentaciju, prva su zajednička nastupanja. Tihanin suprug, također bivši košarkaš i reprezentativac je Miro Jurić iz Šibenika. Tihana trenira djevojčice u Akademiji kod Anđe Jelavić a Miro je trener u KK Šibenik. Njihov sin Tin već sad kao desetogodišnjak pokazuje veliki talent. Jako se dobro slažemo i jedva čekamo ljeto da budemo skupa. Od košarke ne mogu pobjeći i da hoću, sve je vezano uz nju i obitelj i škola, a u velikom broju i prijatelji koji su iz tih košarkaških dana ostali i danas.”..dodaje Lidija koja održava kontakte sa svojim nekadašnjim suigračicama…

Sestre Lidija i Tihana, nekadašnje odlične igračice

”Iako nisam neki veliki korisnik društvenih mreža veselim se kad se preko facebooka- a mogu čuti i sa Žanom, Anđom, Snežom, Merimom, Mirom, Vedrom, Monikom, Šodom, Gocom, Dubom, Ninom, Đibi, Emicom, Martinom i drugim curama koje žive dalje od Zagreba. Što se često viđam sa svojim curama iz Dubrave : Bojanom, Andrejom i Vlatkom, što mi fali druženje s curama iz Montmontaže i što u čestim razgovorima dogovaramo susret. Veselim se uspjesima mojih veteranki. A sa Škudom, Danirom, Valerijom (našom fizioterapeuticom iz KK Croatija ), Koranom, Keti i Popom (Sandrom Mandir ) održavam i obiteljske susrete. Ne želim pamtiti moju košarkašku povijest kroz bolove u koljenu, već po svim ovim prijateljima koje sam nabrojala i sve one koje nisam, a veselim se kad ih sretnem i čujem lijepe stvari o njima. Kroz trenere koje poštujem i divim im se, fizioterapeute, doktore, razne prijatelje klubova, kroz sve one domare i spremačice iz Pešće ili Kutije šibica koje kad posjetim bude lijepe emocije. Ono što mi je košarka dala, ali i kolektivni sport općenito je zajedništvo i suradnja. Svaka važna izgubljena utakmica naučila me je da je sutra nova i da i danas uslijed raznih poteškoća ne očajavam već da se nastavim boriti, a Bog će mi već pokazati put”..zaključila je razgovor Lidija Gnjidić.

Lovro Gnjidić foto: basketball.hr