Došen ”Najveći ZG derbiji igrani su u Zapruđu i Sopotu”…

U našim prisjećanjima iz povijesti stigli smo i do sjećanja na velike susjedske i zagrebačke derbije između Zapruđa i Novog Zagreba koji su punili dvorane u Novom Zagrebu prije četrdeset godina. Jedan od zaštitnih znakova Zapruđa zasigurno je bio Željko Došen – Bibi koji je školovao prve mlađe selekcije Zapruđa te vodio seniorsku momčad koja je u tri godine stigla u isti rang gdje je bio i puno poznatiji Novi Zagreb. Svoju posljednje dvije trenerske sezone odradio je u Dubravi, a karijeru je prekinuo incident koji se dogodio na utakmici Montinga i Dubrave.

”Košarkom se počeo baviti kao i većina dječaka na zagrebačkim ulicama ”Moji počeci su naravno vezani uz veliki rezultat reprezentacije Jugoslavije koja je 1970.godine u Ljubljani postala prvak svijeta. Odmah drugi dan nakon tog prvenstva na telefonski stup u Zapruđu smo postavili drvenu tablu i obruč i počeli haklati košarku. Dosta kasno sam počeo trenirati košarku kroz mlađe kategorije Lokomotive i Mladosti. U vrijeme dok sam trenirao u Mladosti u Zapruđu je 1972.godine nekolicina entuzijasta koje su predvodili Zvonimir Zmaić, Franjo Rukavina te Ivan Dits počela organizirati revijalne utakmice u kojima smo igrali i mi mlađi. Zapruđe je kao klub osnovan 1974.godine gdje su značajnu ulogu u tom osnivanju imali pokojni Miki Petanjek koji je bio srce kluba i radilica, pa spomenuti Rukavina, Zmaić koji je radio odličnu promociju. Prvu generaciju kluba su činili igrači rođeni između 1952. i 1956.godine koju su predvodili Ivan Matić, Miroslav Ivković, Mario Manojlović, Krešo Veličan, Olgo Piacun i Željko Došen. Bili smo prava škvadra i odrastali uz košarku.”..kaže Došen na početku razgovora ističući značaj školskog sporta

Prva generacija Zapruđa 1974.godine

”Tada su se igrala jaka prvenstva srednjih škola koja su prednjačila ispred klubova kojih tada nije bilo u tom broju koliko ih ima danas. Klupske selekcije su počinjale s kadetima. Ja sam bio u XIII. Gimanaziji, a VII.Gimnazija je bila prvak svijeta. Zanimljivo da sam bio prvi strijelac lige i kada sam prešao u VII. Gimnaziju nisam mogao igrati jer su oni bili odlična ekipa.”

Sam Došen bio je odlični strijelac i seniorski igrač Zapruđa, a igračku karijeru je okončao 1978.godine. Tri godine ranije ušao je u trenerski posao ”Imali smo tada već tri škole košarke (Zapruđe, Utrine, Dugave) pa sam kroz školu košarke sam krenuo u trenerski posao i brzo uvidio da mi to dobro ide. Tako sam uzeo jednu generaciju igrača u četvrtom razredu osnovne škole Karl Marx i nakon tri godine kontinuiranog rada bili smo prvaci Zagreba i Hrvatske, te neslužbeni prvaci Jugoslavije na turniru ”Radivoj Korać” u Vogošći. Zapruđe je početkom osamdesetih godina što se tiče rada s djecom bilo najbolje u gradu Zagrebu što govori i činjenica da smo između ostalih dobili juniore Cibone s Franjom Arapovićem i Ivom Nakićem ”

Školska ekipa koja je bila neslužbeni prvak Jugoslavije

Da ta generacija osnovnoškolaca ima veliki potencijal pokazalo je i kadetsko prvenstvo Hrvatske 1980.godine gdje je Zapruđe stiglo do bronce nakon pobjede protiv Cibone, a zanimljivo da je prvak bila Šibenka koju je predvodio Dražen Petrović. Došen je vodio kadete na završnici u Zadru, ali paralelno i seniore koji su u tri godine (1977-1979) osvajali prva mjesta i napredovali do Druge lige Zapad gdje su stigli u isti rang natjacanja s Novim Zagrebom. ”To su bili pravi derbiji s punim dvoranama u Zapruđu i OŠ Ive Andrića, a jednom prilikom je poznati novinar Jovan Kosijer u svojoj kolumni napisao da nije zagrebački derbi ni Cibona – Industromontaža, ni Dinamo – Zagreb već Novi Zagreb – Zapruđe.”

Kadeti Zapruđa i Cibone na PH u Zadru 1980.godine

Klub je rastao iz godine u godinu, a paralelno se razvijala i trenerska struka ”Imali smo nekoliko trenera koji su radili u klubu i svoju vlastitu brošuru za rad u školi košarke. Kroz nju su bili razrađeni svi elementi košarke i do kojeg kriterija moraju biti uvježbani, te na koji način. Plan je bio napravljen od četvrtog razreda osnovne škole pa do juniorske selekcije. Tako smo 1978. godine napravili malu teretanu koju tada gotovo nitko nije imao. Koliko je naša škola košarke bila jaka govori i činjenica da su u njoj ponikli Ivan Meheš, Aleksandar Majetić, Boris Grgurev i Božo Deak koji su kasnije igrali Saveznu ligu Jugoslavije”

Puno je anegdota vezano za utakmice Zapruđa, a Došen se prisjetio doktora Mire Buljana ” Milorad Čađenović je bio jedan od naših najboljih igrača i baš u važnoj utakmici protiv Kraljevice koju smo dobili 114:100 mu je u roku od tridesetak sekundi vratio prst ruke u stanje da može završiti utakmicu. Doktor Buljan je zaista radio čuda”

O kvaliteti tadašnje košarke govori i ova priča ”Reprezentacija Engleske je 1980.godine bila na putovanju za Grčku gdje je igrala kvalifikacije za EP. Stali su u Zagrebu gdje su im trebale prijateljske utakmice. Tada me Željko Pavličević iz Cibone zamolio da napravimo turnir na kojem je uz Cibonu, Novi Zagreb i Zapruđe igrala i reprezentacija Engleske koju je Zapruđe dobilo u polufinalu turnira. Danas je situacija puno drugačija gdje i naša reprezentacija ima velikih problema da dobije Veliku Britaniju”.

Prisjetio se Došen i velikog Krešimira Ćosića koji je te iste godine dobio posao instruktora Košarkaškog saveza Zagreba ”Iako nije morao, dolazio je na treninge u Zapruđe čime je već tada pokazivao svoju ljudsku i sportsku veličinu. Sjetim se i jednog našeg razgovora kada smo se sreli na Savezu u Ilici i kroz razgovor o košarci propješačili nekoliko kilometara do Črnomerca da nismo ni bili svjesni koliko smo daleko otišli”

Prvi problemi stigli su u ljeto 1981.godine ”Odredili smo da ta sezona bude mali predah jer smo svaku sezonu išli rang više. U to vrijeme kriterij je bio da klub koji je izborio Drugu ligu Zapad ima pravo na profesionalnog trenera od tadašnje SOFK-e jer nitko nije bio u klubu profesionalac, a Zapruđe je bilo jedini klub koji nije plaćao igrače. Moja ideja je bila da kao klub počnemo honorirati naše igrače što se nekim članovima uprave nije sviđalo. Ja sam to ljeto završavao studij psihologije i htio sam pod svaku cijenu završiti fakultet da u sezonu krenem potpuno posvećen košarci. Zbog fakulteta nisam imao vremena pomiriti sva različita razmišljanja u klubu, ali sam ipak krenuo u sezonu gdje se osjećalo da nije dobra atmosfera i da je ”struja” koja je bila protiv plaćanja igrača ipak pobjedila. Imao sam i ozbiljnu namjeru napustiti klub, ali nisam odustajao iako smo u prva tri kola izgubili dvije utakmice”

Posebna priča su bile utakmice protiv Novog Zagreba na čijoj je klupi sjedio pokojni Boško Božić Pepsi. Jedne od njih prisjetio se Došen kada je na zanimljiv način ostao bez pobjede u Zapruđu” Novi Zagreb zabije koš šest sekundi prije kraja za minimalnu prednost. Tada sam ja pozvao minutu odmora, ali me zapisnički stol nije čuo pa su moji igrači brzo izveli loptu i zabili koš za pobjedu kojeg su i suci priznali. Tada Pepsi dolazi do mene i kaže ”Jesi zvao TO, priznaj da si ga zvao”. Ja kažem jesam, zvao sam i suci vrate loptu nama, a mi ipak nismo uspijeli zabiti koš za novih šest sekundi”.

Novi Zagreb je ipak bio klub s puno većom društvenom potporom ”To je bio općinski klub za razliku od Zapruđa koji je bio kvartovski klub. Novi Zagreb je imao ozbiljnu upravu od ljudi koji su dolazili iz INE, SOFK-e, SIZ-a i oni su imali duplo veći proračun od nas. Tada sam i osjetio nepravdu kada su u SOFK-i donijeli odluku da samo trener Novog Zagreba bude profesionalac, a trener Zapruđa ne, i to je bila njihova igra jer se te godine počela graditi i današnja dvorana ”Boško Božić Pepsi”  te se znalo tko u tom trenutku bude bolji da će ući u tu dvoranu. A po tadašnjim pravilima treneri klubova Druge lige Zapad su trebali imati profesionalni status”.

Uz sve probleme ključni trenutak sezone 1981/82 dogodio se u četvrtom kolu ”Prva tri kola smo imali spomenuta dva poraza i odlazimo u goste Dalvinu na Gripe (Split) i ta utakmica mi je bila onaj klik da se moram ”probuditi” i preuzeti konce u klubu. Na to me ponukala ozljeda Rupnika, odnosno njegova reakcija na jednu loptu kada se bacio za njom u aut i udario glavom u plexiglas nakon čega sam jednostavno krenuo razmišljati na drugi način. To neslaganje s ljudima u klubu me pogodilo, ali  sam imao karakternu momčad koja je pobjedila u 11 utakmica zaredom i na kraju osvojila treće mjesto iako smo u samoj završnici bili i na prvom mjestu”

Sjajne petorke Zapruđa koju su tada činili Čađenović, Rupnik, Marinković, Grgurev, Pušonjić te dvojca s klupe, Vujasinovića i Šarića u puno navrata se prisjetio Bibi i kazao kako su sezonu prije ulaska u Drugu ligu Zapad svih sedam neizvjesnih utakmica dobili.

Sa Zapruđem se nakratko oprostio 1982.godine kada je otišao u vojsku, a njegovo mjesto trenera seniorske momčadi preuzeo je Miroslav Ivković ”Ekipa koja je stigla gotovo na sami vrh te sezone se borila za ostanak i nažalost ispala iz lige. Stigao sam iz vojske doći pogledati utakmicu zadnjeg kola kada je Zapruđe dobilo Alkar, ali je vodeći Novi Zagreb pustio utakmicu Osijeku pa je Zapruđe ispalo iz lige, a ja ostao bez obećanog posla kao profesionalnog trenera”

Okrenuo se novom stvaranju momčadi ”Ispadanjem u niži rang otišli su nam iskusniji igrači, a ja sam ubacio naše mlade igrače koje su predvodili Ivan Meheš, Aleksandar Majetić, Božo Deak i Darko Hosman. Dobio sam i posao u Plivi, zasukao rukave i uspjeli smo se vratiti u Jedinstvu ligu. Tada sam završio i Višu školu za trenere”.

Zapruđe 1984 / Gornji red s lijava: Trener Došen, Horvat, Ostojić, Drakulić, Meheš, Hosman, Uzelac, Čuče s lijeva: Jakovljević, Belamarić, Čađenović, Deak, Majetić, Đerzić

Kasnije su mu najbolji igrači otišli u tadašnji Monting (Meheš, Majetić, Drakulić, Akik), a u sezoni 1986/87 propaoje dogovor o fuzioniranju Zapruđa i Lokomotive od strane ljudi iz HŽ-a. Konačni odlazak iz Zapruđa dogodio se u ljeto 1988.godine kada je stigao poziv iz Dubrave

”Srećko Medvedec kao trener Dubrave je otišao u omladinski pogon Cibone i zvao me da preuzmem Dubravu. Bio je to izazov za mene jer je Dubrava bila ekipa stvorena mahom od talentiranih juniora (Vujić, Lončar, Krunić, Papić, Erjavec, Maloča, Malenica) uz iskusnijeg Cetinju. Imao sam veliki motiv pogotovo u utakmicama protiv Zapruđa kada smo u današnjoj dvorani ”’Boško Božić- Pepsi” dobili 15 razlike. Sjajna ekipa pogotovo na vanjskim pozicijama gdje sam imao najboljeg ”kilera” u svoj karijeri Darka Krunića i sezona bez poraza uz omjer 23/0 s kojim smo izborili viši rang natjecanja odnosno Jedinstvenu hrvatsku ligu. Jedino što nam je nedostajalo je bio visoki igrač pod košem kojeg sam pokušavao dobiti i drugu sezonu koju sam također proveo na klupi sve do utakmice s Montingom u Kutiji Šibica”

Upravo je ta utakmica s Montingom bila njegova posljednja trenerska utakmica koja je završila na nesportski način ”Ta utakmica nedjelju prije podne nije imala nikakvu veću rezultatsku važnost jer su oba kluba bila u sredini tablice. Bio sam miran na toj utakmici i uopće se nisam uzrujavao do same završnice kada je došlo do incindenta jer jednostavno potez koji sam napravio udarivši suca Tomislava Svetinu bio je moj trenutak slabosti u kojem se nakupilo sve ono loše što mi se događalo posljednjih godina kada unatoč obećanjima nisam dobio status profesionalnog trenera. Naime, uslijed lošeg suđenja prvo sam svoje igrače uspio zaustaviti da se fizički obračunaju sa sucem, a na kraju sam i udario suca nakon jedne njegove rečenice koja nije za javnost što me jako pogodilo. I danas mi nije žao zbog tog događaja iako sam doživotno izbačen od mogućnosti da se bavim trenerskim poslom. Kasnije na sudu se pojavila kompletna momčad Dubrave što me učinilo ponosnim”…prepričava događaj Došen kojem se kasnije i nudila mogućnost da se kazna ublaži i vrati u košarkaški život na klupi što ipak nije prihvatio.

Došen s Dubravom 1989.godine

U košarku su ga vratili sinovi Fran i Lovro, a 2010.godine pokrenuo je jedinstveni projekt klupskog košarkaškog Kupa ”Dražen Petrović”

”Mene više od dvedeset godina nije bilo u košarkaškom životu i kada su mi se sinovi počeli baviti košarkom počeo sam sretati neke druge ljude. Moja filozofija je bila da u košarci postoje proizvođači i trgovci, a puno više sam sretao primarno trgovce, tako da je moja želja bila napraviti nešto gdje bi do izražaja mogli doći i ljudi koji su neposredni proizvođači, a to znači treneri mlađih kategorija. Klub koji nije imao kvalitetne mlađe kategorije (juniori, kadeti, pretkadeti) nije mogao osvojiti Kup Dražena Petrovića. Osnovna ideja je bila promovirati klubove koji rade s mlađim kategorijama i imali smo nagrade za trenere, igrače, gospodarstvenike godine…”…ističe Došen koji je bio na čelu projekta koji je živio pet punih godina

Stojko Vranković i Željko Došen s mladim igračima Zagreba

”Vlado Vanjak mi jako puno pomogao da ideja saživi i dobije svoje mjesto i u HKS-u. U tom prvom sastanku klubovi nisu bili baš željni igrati radi dodatnih termina i nekih drugih stvari, ali na poziv pokojnog Željka Drakšića sam osobno predstavio tu ideju. U konačnici su ipak ljudi iz klubova, a tu moram istaknuti Ivana Božanića iz Zagreba dali zeleno svjetlo za saživi jedno jedinstveno natjecanje. Uspijeli smo pokrenuti Kup koji je u klubovima promjenio ideju razmišljanja i naveo ih da puno ozbiljnije krenu raditi s mlađim kategorijama ako žele doći u završnicu natjecanja. Samo ću reći da za vrijeme tog projekta od 2010- 2015.godine naše mlađe reprezentativne selekcije su osvojile osam medalja što je daleko najviše u određenom razdobolju, a ni prije ni kasnije se to nije ponovilo”..zaključio je razgovor popularni ”Bibi”, pukovnik HV-a, legenda Zapruđa krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, te čovjek koji drži trenerski rekord u Dubravi s obzirom da je spomenutu sezonu 1988/89 završio bez poraza.